The VVitch: Folklor i mit I.

18:00–19:00 Srijeda 22.4.2026.

Black Phillip, Black Phillip,
A crown grows out his head,
Black Phillip, Black Phillip,
To nanny queen is wed.
Jump to the fence post,
Running in the stall.
Black Phillip, Black Phillip,
King of all!

Nova Engleska, 1630. godina. Doseljenička sedmeročlana obitelj je izopćena iz kolonijalnog puritanskog naselja. Obitelj se preseli na zabačeno i izolirano mjesto uz šumu, ubrzo ostaju bez novaca i hrane, ali i bez najmlađeg sina koji nestaje bez traga.

Nakon malo duže pauze, evo me ponovo nazad sa, vjerovali ili ne, još jednim serijalom (obećajem da će serijal biti kraći od Lynchevog). Redatelj Robert Eggers mi je jedan od zanimljivijih živućih filmaša, a njegova prva dva filma (The VVitch 2015. i The Lighthouse 2019.) smatram vrhunskim filmskim ostvarenjima.

Otkad sam pogledala The VVitch, film me ne napušta, često ga se sjetim i o njemu razmišljam. Film je turoban i visceralan, i pruža osjećaj izoliranosti i potpune slobode – sve u jednom. Jako volim ovaj film iako sam Robert Eggers ima kritike na njega što je i razumljivo jer mu je ovo ipak redateljski debi, ali mislim da je prestrog prema sebi. Ako niste pogledali film, svakako ga pogledajte jer bit će spojlera na sve strane!

U 1. epizodi serijala The VVitch: Folklor i mit za uvod pričamo o puritancima i suđenjima vještica u kontekstu filma.

Čujemo se u srijedu u 18h!

Everybody Scream!

18:00–19:00 Srijeda 29.10.2025.

Here, I can take up the whole of the sky
Unfurling, becoming my full size
And look at me burst through the ceiling
Aren’t you so glad you came?
Breathless and begging and screaming my name
Screaming my name

Pedro Páramo

18:00–19:00 Srijeda 8.10.2025.

Spavao sam uz prekide. Tijekom jednog od mojih kratkih snova, začuo sam krik. Bio je razvučen poput onih koje ispuštaju pijanci: “Ah, živote, zašto me ne napustiš!”
Brzo sam se uspravio jer sam ga začuo skoro u blizini ušiju; vjerojatno je dopirao s ulice, ali ja sam ga čuo ovdje. Činilo se da su njime natopljeni zidovi moje sobe. Kad sam se probudio, vladao je muk; čulo se samo kako pada prašina koju su stvarali crvi grizući drvo, i žubor tišine.
Ne, nije bilo moguće procijeniti dubinu muka koji je izazvao taj krik. Izgledalo je da je na zemlji nestao sav zrak. Nije bilo nikakva zvuka; ni daha ni otkucaja srca; kao da je zastao i sâm šum savjesti.

Biomehaničke vizije H.R. Gigera

18:00–19:00 Srijeda 23.4.2025.

“Some people say my work is often depressing and pessimistic, with the emphasis on death, blood, overcrowding, strange beings and so on, but I don’t really think it is.”