The Doors su bend čija je priča prožeta svakojakim legendama, ponajprije zahvaljujući Morrisonovoj karizmi, načinu života i želji da stvori priču oko svoje scenske persone. No oni definitivno nisu bili samo on. Bez obzira na to što je na naslovnici istoimenog prvog albuma na fotografiji Guya Webstera u prvi plan stavljen njegov portret kao prepoznatljivo lice benda, a ostala trojica su u pozadini, skladateljski su svi članovi benda bili jednako važni.
Morrison je jedino bio taj koji je donio scenski nastup u rock and roll, dok je ostalima u bendu u fokusu uvijek bila glazba. Tako je možda i najprepoznatljivija „Light My Fire“ djelo gitarista Robbyja Kriegera, iako su na albumu potpisana sva četvorica kao autori pjesama. Glazbena osnova Doorsa uvijek je bio blues, tako da na albumu imamo standard „Back Door Man“ Dixona i Burnetta. Na njemu je još znakovita i neobična obrada „Alabama Song (Whisky Bar)“ Weilla i Brechta, koja sugerira kako je Morrison volio scenski nastup jednako kao i poeziju. Autorski materijal je od početka čista klasika – od početne silovite bluzerske „Break On Through (To the Other Side)“ pa sve do završne „The End“, koja je nastala kao improvizacijski recital na nastupima, prilikom kojih je Morrison svaki put dodavao jedan stih sve dok na kraju nije došao i do onog zloglasnog o edipovskom odnosu prema roditeljima,
„The Doors“ je zaokružena cjelina. Sam album inicijalno nije zamišljen kao konceptualni, nego je ideja bila snimiti postojeći materijal benda, no često ga se navodi kao jedan od prvih kod kojih je cjelina puno više od zbira svojih pjesama. Na kraju krajeva, godina je 1967., albumi prestaju biti puko nizanje pjesama, a Doorsi će tijekom razmjerno kratke karijere izrasti iz Morrisonove legende do stvarno velikog i značajnog benda. Većina njihovih albuma će to dokazati.
(Marko Smiljić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
U ovotjednom izdanju “Nezaboravnih vatri”, odnosno velikih albuma koji su na određeni način promjenili tok glazbne povijesti, te što je još važnije, ostavili dubok trag u nama, prisjećamo se četvrtog albuma Beastie Boysa, odličnog “Ill Communication” iz 1994!
Pohodili smo i ove godine solinsku Gradinu. Kažu da je to zadnji Ethnoambient, 19. Kako bi proslavili početak kraja ili kraj početka i utješili se, u sklopu Nezaboravnih vatri, podsjetiti ćemo se kako je sve započelo, a završilo, još uvijek nije!
Slušamo Bright Red, peti po redu album Laurie Anderson, američke avangardne glazbenice i multimedijalne umjetnice, snimljen 1994. u produkciji Brian Enoa.