KLFM

Tall Dwarfs

Tall Dwarfs su definitivni začetnici lo-fi trenda te jedan od najistaknutnijih i najznačajnijih sastava koji su u doba punka i new wavea stasali na novozelandskoj glazbenoj sceni. Nažalost, tu je još jedna iznimka koja potvrđuje pravilo po kojemu oni najznačajniji, krčitelji novih puteva ostaju u sjeni svojih razvikanijih sljedbenika. No, to im ne umanjuje jedinstvenost i zasluge!

Sve do 1642. zemlja zvana Aoteraoa živjela je mirno i sretno. Naseljavali su je domorodački stanovnici poznati kao Maori, a onda je jednog dana nizozemski pomorac Abel Tasman ugledao nepoznato kopno, pristao uz njega, mapirao ga, skontao da se sastoji od dva odvojena velika otoka i pregršt manjih, uspostavio kakvu-takvu vlast te otplovio. Uslijed globalne preraspodjele moći, ovo otočje, sada već poznato i kao New Zealand, početkom devetnaestog stoljeća potpada pod britansku krunu, a na neki je način tako i danas – unatoč autonomiji izvršne vlasti, britanski je monarh i dalje reprezent zemlje koja sačinjava dio šire zajednice zvane Commonwealth.

Suočeni s brojnim ‘razbojnicima’, odnosno borcima za slobodu vlastitih zemalja – Škotske i Irske – Englezi se odvažuju na masovne deportacije pobunjenika na teritorije južne hemisfere. Australija je tako dobila svoje Irce, a Novi Zeland Škote. Ljudi su se vremenom privikli na nove uvjete te činjenicu da Sunce i Mjesec izlaze na krivoj strani i da zviježđa nisu onakva na kakve su navikli, a kažnjenički je pedigre zaboravljen nakon par generacija. Štoviše, ostali su neraskidivo vezani uz državu koja je njihove pretke tako bezdušno deportirala…

I tako dolazimo do današnjih dana te pomalo apsurdne tvrdnje kako nije svako zlo za zlo. Spomenuta se neraskidiva veza manifestirala i na kulturološkoj i umjetničkoj razini, što posebno dolazi do izražaja u području popularne kulture. Upravo tako – od druge polovice sedamdesetih, Novi Zeland se može podičiti punk i new wave scenom koja tek na prvi pogled djeluje kao preslik one matične, britanske. Rekoh ‘tek na prvi pogled’, jer se temeljitom analizom može uočiti da je u većini segmenata raznovrsnija, kreativnija, slikovitija, ukratko bolja!

Izbjegnimo barem dijelom onaj bitan ali preopširan dio o razvoju lokalne novozelandske scene i skoncentrirajmo se na esencijalno: godine 1981., dakle u isto vrijeme kada u Christchurchu (kasnije će sjedište biti prebačeno u Auckland) stanoviti prodavač gramofonskih ploča i sitni menadžer Roger Shepherd utemeljuje nezavisni label Flying Nun Records, u nešto južnijem Dunedinu će Chris Knox i Alec Bathgate, dva prekaljena punkera s dugogodišnjim iskustvom u sastavima Enemy i Toy Love, pokrenuti svoj novi projekt, duet nazvan Tall Dwarfs (nije pogrešna množina, već namjerno izobličavanje imenice Dwarves). Istina, nisu započeli kao potpuni anonimusi, no malo je tko ranih osamdesetih mogao predvidjeti razvoj njihove karijere te posebice značaj na međunarodnu, u prvom redu američku indie i lo-fi scenu. Jedinke kao što su Stephen Malkmus, Lou Barlow ili Jeff Mangum satima bi vam mogli, ne krijući zanos i sjaj u očima, pričati o glazbi koju su više od dva desetljeća stvarali Chris Knox i Alec Bathgate, glazbu koja se duboko utkala u izričaj tada još nepostojećih sastava koji će kroz desetak godina biti poznati kao Pavement, Sebadoh i Neutral Milk Hotel…

Što to početkom osamdesetih Tall Dwarfse čini tako drugačijim ne samo od lokalne novozelandske, već i od svjetske glazbene scene? Postoji jedna logična nit koja pruža odgovore na brojna pitanja koja se nameću u prethodnoj rečenici. Ako je punk sam po sebi bio minimalistički i buntovni odgovor na bespotrebno progresivno kompliciranje, post punk je u većini zemalja (opet se moramo vratiti na Ujedinjeno Kraljevstvo) neoprezno usrljao u zagrljaj odbačenih trendova kontra kojih se njegov kratkoročni ali značajni prethodnik zdušno borio. No, na južnoj su hemisferi, slično Suncu, Mjesecu i zviježđima, stvari stajale drugačije. Tall Dwarfsi neće suvišno komplicirati vlastito punk nasljeđe, već mu tek ubrizgati dozu psihodelične melodioznosti i neophodnog minimalizma.

Rečeno se očituje već na prvim demo snimkama i nastupima Knoxa i Bathgatea: instrumentarij je sveden na gitaru i bas te klavijature (ova glazbala, kao i vokalne dionice izmijenjuje spomenuta dvojka). Bubanj je rijetko korišten, pošto je Knox ritmičke dionice uglavnom programirao na tada još primitivnim ritam strojevima. Postoje neke iznimke, primjerice onaj čuveni zajednički nastup Tall Dwarfsa, The Cleana i The Chillsa u Rumba Baru u Aucklandu kad su se Knoxu i Bathgateu na sceni pridružili braća David i Hamish Kilgour te Robert Scott, inače trojka koja sačinjava The Clean. Istina, uz jedan uvjet – svoj su doprinos scenskoj pojavi Tall Dwarfsa morali odraditi svirajući s kartonskim vrećicama na glavi. Razlog? Pa, nisu izvorni članovi Tall Dwarfsa – to su ipak samo Knox i Bathgate – te je priključena trojka trebala makar simbolično igrati na kartu anonimnih suradnika. Izvorna je dvojka često koristila i objekte iz kućanstva, kao i glazbala igračke, poput minijaturnog casia. Uglavnom, školski primjer DIY estetike.

Tijekom skoro četvrt stoljeća dugačke karijere, Tall Dwarfs izbacuju brojne nosače zvuka, mada češće singlove i mini LP-je. Ipak, ta će se manja izdanja vremenom grupirati u svojevrsne kompilacije koje se na neki način mogu smatrati klasičnim albumima. Tako je, primjerice, prvi redovni dugosvirajući projekt Tall Dwarfsa, Weeville, objavljen tek 1990., nakon punog desetljeća djelovanja sastava. Ostala tri albuma u pravom smislu riječi su Fork Songs (1991.), Fifty Flavours of Glue (1998.) te The Sky Above, the Mud Below (2002.). Posebno je zanimljiva priča vezana uz album Stumpy iz 1996.: iako je uredno potpisan imenom benda, riječ je o svojevrsnom projektu, odnosno kolaboraciji koja je pod nazivom The International Tall Dwarfs okupila brojne suradnike diljem svijeta. Stvar je relativno jednostavna – Chris Knox i Alec Bathgate sredinom 1994. objavljuju jednu od kompilacija u međuvremenu objavljenih EP-jeva, konkretno album 3 Eps na čijoj poleđini navode rečenicu Send us your idea of great Tall Dwarfs’ throb. Ovakav način djelovanja nije bio nešto novo u radu samog sastava, pošto temeljni dvojac od 1988. djeluje unatoč udaljenosti od skoro tisuću kilometara (te se godine Bathgate seli iz Dunedina u Christchurch na sjevernom novozelandskom otoku). Uglavnom, na odgovor potencijalnih suradnika nije trebalo dugo čekati, pošto su već idućih mjeseci počele pristizati radne verzije pjesama i demo snimke koje je bend naknadno dodatno doradio te objavio u rečenoj formi.

Možemo se zapitati u kojoj je stoga mjeri Stumpy autorski rad Tall Dwarfsa, odnosno nije li riječ tek o njihovom uobličenju tuđih ideja, odnosno pjesama. Oni koji su pružili svoj doprinos (a bilo je tu i nekih danas zvučnih imena s međunarodne indie scene – spomenimo tek Stephena Malkmusa, Jeffa Manguma te članove The Cleana i The Verlainesa) nisu postavljali suvišna pitanja, pošto je surađivati na takav način s Knoxom i Bathgateom te biti dijelom The International Tall Dwarfs obitelji neka vrsta časti i privilegije!

Od ranih devedesetih naovamo oba ključna člana sastava ostvaruju i samostalne karijere, snimivši desetak odvojenih radova koji unatoč svemu i dalje zadržavaju onu iskonsku Tall Dwarfs potku.

Nažalost, srčani će udar u lipnju 2009. naprasno zaustaviti zahuktalu samostalnu karijeru Chrisa Knoxa, a najave o eventualnom nastavku djelovanja Tall Dwarfsa staviti do daljnjeg na čekanje. Ako u toj tužnoj činjenici ima nešto lijepo, onda je to neočekivano brza reakcija štovatelja i kolega sa svih krajeva ove modre planete koji su se odmah dali na posao te u rujnu iste godine objavili ‘tribute to’ album humanitarnog karaktera, Stroke: Songs for Chris Knox. Popis ljudi i sastava koji su dali svoj doprinos obradom jedne ili više skladbi iz pjesmarice Tall Dwarfsa ili Chrisovog samostalnog opusa uistinu je impozantan i najbolje govori o značaju ovog kultnog, mada nepravedno zanemarenog sastava. Tu su između ostalih David i Hamish Kilgour (The Clean), Jay Reatard, Lou Barlow, Will Oldham, Bill Callahan, Neutral Milk Hotel, Lambchop, Yo La Tengo, Stephin Merrit, Mountain Goats, The Chills…

Nadajmo se da će se Chris uskoro potpuno oporaviti i nastaviti s glazbenim djelovanjem, bilo u samostalnom aranžmanu ili u novoj inkarnaciji Tall Dwarfsa. Na koncu, ovo drugo je nakon stanke dulje od deset godina pomalo pretjerano očekivati. Taj je sastav ionako rekao što je trebao, potaknuvši revolucionarne promjene na svjetskoj nezavisnoj sceni, posebice u lo-fi okružju. No, ako se iznova i oglase, teško da će itko imati nešto protiv!