Pedro Páramo
Spavao sam uz prekide. Tijekom jednog od mojih kratkih snova, začuo sam krik. Bio je razvučen poput onih koje ispuštaju pijanci: “Ah, živote, zašto me ne napustiš!”
Brzo sam se uspravio jer sam ga začuo skoro u blizini ušiju; vjerojatno je dopirao s ulice, ali ja sam ga čuo ovdje. Činilo se da su njime natopljeni zidovi moje sobe. Kad sam se probudio, vladao je muk; čulo se samo kako pada prašina koju su stvarali crvi grizući drvo, i žubor tišine.
Ne, nije bilo moguće procijeniti dubinu muka koji je izazvao taj krik. Izgledalo je da je na zemlji nestao sav zrak. Nije bilo nikakva zvuka; ni daha ni otkucaja srca; kao da je zastao i sâm šum savjesti.
