U društvu u kom živimo biti ženom je dovoljno teško. Vječna je to borba za priznanjem, za, u najmanju ruku jednakošću sa muškarcima, za ista radna prava, za isto plaćene poslove, za razumijevanjem. Vječna je to borba i za autonomijom nad svojim tijelom, posebno ako ste u međuvremenu morali da pređete iz jednog tijela u drugo, odnosno da ga transformišete i prilagodite ga onome što stvarno jeste, da ne prizivamo duhove sada.
A društvo je takvo, palanačko i nema pametnija posla nego da prosuđuje, osuđuje, a onda i napada jer se neko ne uklapa u norme ponašanja kakve nam se nameću. Često, ne samo verbalno, nego i fizički. I onda pokupite stvari, jer vam je život ipak mio. Dođete u veliki grad jer mislite da ćete u njemu imati više razumijevanja, jer veliki grad valjda širi vidike i tu se razočarate.
Ne budete možda fizički u tolikoj opasnosti, ali riječi i stavovi nekad bole više od fizičkog nasrtaja. I shvatite da je solidarnost nekad samo pojam ispražnjen pravog značenja, bez razumijevanja i bez istinske želje za ostvarivanjem potencijala. Ali samo nekad jer tom pojmu značaj dajemo i mi, baš kao i pojmu slobode.