KLFM

Pogledali smo Yi Yi

Otkako su popodneva pod klimom postala navika koja spašava živote počeli smo raditi na načinima kako ispuniti tu spasonosnu dokolicu. Ovakvo ljeto – koje je tek uvodnik za nepodnošljiva ljeta koja dolaze – zaziva prepuštanje dugim knjigama, filmovima, vinilima i srodnim vrstama koje uljepšavaju život i čine ga smislenim. Ljeto je prilika da pogledamo i pročitamo što preko godine ne stignemo, nešto što iziskuje vrijeme i pažnju, nešto što nam se inače ne uklapa u svakodnevni registar čitanja i gledanja.

Novu epizodu Slobodnog lajanja posvećujemo velikom tajvanskom filmu o malim ljudima jednostavnog naziva Yi Yi. Ova epska priča spada u suvremene klasike, ali i u filmove u kojima se – reći će zlobnici i filmofili s različitim dojmom – ne događa ništa. Baš kao ni u životu. Film je to koji je postavio Tajvan na kartu filmskog svijeta, a redatelja Edwarda Yanga učvrstio kao nezaobilazno filmsko ime, nakon ranijih filmova s kojima je skrenuo pažnju na sebe. Pričamo o prekrasnom i životnom filmu kojeg krasi suptilnost, koji životu pristupa iz pozicije krhkosti i nježnosti svojstvene starim filmskim majstorima zanata poput Mizoguchija ili Ozua.

Life is a mixture of happy and sad things. Movies are so lifelike – that’s why we love them.

Pangzi