KLFM

NMG@PRAKTIKA · Valentina Butumović: Snake Bites

• Otvorenje: Četvrtak, 29. siječnja 2026. u 20:00
• Radno vrijeme: pon–čet, 17:00–20:00
• Lokacija: Galerija kluba Kocka, Dom mladih Split, Ulica Slobode 28

Prije no što promijene svoju kožu, zmije prolaze kroz razdoblje oslabljenog vida: oči im izgledaju mliječnoplave jer poseban potkožni lubrikant oblaže unutarnju kožu kako bi zaštitio zmiju tijekom procesa odbacivanja stare kože. Lubrikant služi kao filter koji štiti oči, no istovremeno čini zmiju privremeno slijepom. Tijekom tog razdoblja ‘prije presvlačenja’, cijelo tijelo zmije može izgubiti boju ili potamniti dok se bliži kraju procesa, a zmija se tada naziva ‘neprozirnom (opaque)’.

– Sophie Strand, Becoming Opaque: Ecdysis, Vision, and Shedding Selves

U mračnoj genealogiji zapadne kulture, povijest ženskog subjektiviteta nerijetko je ispisana otrovom. Od sklupčane zmije u Edenskom vrtu, preko mizoginih fantazija fin-de-sièclea, pa sve do corpse-painta u podzemlju black metala, žena koja traži znanje i autonomiju dosljedno je prikazivana kao čudovište – biće hladne krvi, intimno povezano s reptilskim.

Izložba Valentine Butumović, pod nazivom Snake Bites, ne bježi od tih prikaza. Naprotiv, ona zagriza ravno u njihovo tkivo, koristeći procese nagrizanja, distorzije i aproprijacije kako bi instrumente demonizacije transformirala u alate emancipacije.

Naslov izložbe funkcionira kao semantičko čvorište koje povezuje teologiju, tehnologiju i supkulturnu tjelesnost. Na simboličkoj razini, on priziva “Zmijske ugrize” (snakebites) – popularni dvostruki pirsing donje usne koji u alternativnoj kulturi 2000-ih oponaša zmijske očnjake, pretvarajući ranjivost lica u znak opasnosti i otpora. Na tehničkoj razini, “ugriz” (bite) označava ključni trenutak dubokog tiska kada kiselina nagriza metalnu ploču. Autorica izlaže same matrice – cinkane i bakrene ploče koje u grafičkoj terminologiji nose nazive “klišeji” i “stereotipi”. Shvaćajući te termine doslovno, Butumović stvara snažnu metaforu: kiselina koja grize metal postaje čin nagrizanja i rastakanja društvenih stereotipa o ženama.

Ovi metalni ožiljci fiksirani su na drvo i kožu, materijale koji u kontekstu “Crne ekologije” (Black Ecology, prema kolektivu Gruppo di Nun) prizivaju “Gotičku pobunu” – viziju prirode koja nije benevolentna majka, već mračna, neukrotiva sila neprijateljski nastrojena prema civilizacijskim normama sterilnosti i kontrole. Kroz galerijski prostor vijuga masivna fleksibilna cijev – industrijska simulacija zmijskog tijela – stvarajući ambijent nelagode, fizičke prepreke i latentne prijetnje.

Ako je metalna ploča kostur ove izložbe, vosak i koža su njezino meso. Pozivajući se na tradiciju Anatomske Venere – voštanih modela 18. stoljeća koji su izlagali otvoreno žensko tijelo muškom pogledu – autorica koristi vosak kako bi stvorila stanje suspendirane fluidnosti. Projekcije makrofotografija zmijske kože u procesu presvlačenja (ecdysis) vizualiziraju trenutak postajanja neprozirnim. To je faza privremene sljepoće koju autorica, oslanjajući se na misao Sophie Strand, prepoznaje kao nužnu inkubaciju – prostor kreativne pomutnje i polisemičnosti iz kojeg izvire novo tijelo.

Zvučna komponenta instalacije, oblikovana u suradnji s Nicolasom Clersonom, dodatno pojačava ovu atmosferu zvučne monstruoznosti. Istražujući svoj kompleksan odnos s električnom gitarom, umjetnica stvara feedback loopove buke i disonance, odbijajući se pokoriti harmonijskim strukturama. Zvučni pejzaž usidren je u degradiranim fragmentima audio drame Snježna kraljica (Jugoton), gdje glas Snježne kraljice – figure hladne autonomije – postaje jeka suvremene vještice, estetski bliske kultnom dark ambient projektu Aghast.

Za Valentinu Butumović, zmijski ugriz stoga nije otrov koji ubija, već pharmakon – tvar koja je istovremeno i otrov i lijek, inokulacija znanja i moći. To je alkemijski proces u kojem se olovo mizoginije pretvara u zlato otpora. Izložba ne pokušava sanirati čudovište niti ga učiniti prihvatljivim; ona nastanjuje njegovu kožu točno u onom trenutku kada ona postaje pretijesna, pozivajući promatrača da svjedoči činu njezina odbacivanja.

Natasha Kadin

Valentina Butumović (Pula, 1994), diplomirala je Nove Medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tijekom i nakon studija imala je priliku sudjelovati u raznim internacionalnim umjetničkim programima, rezidencijama i razmjenama. Po završetku diplomskog studija, odlazi u Litvu gdje se stručno usavršava radeći u edukativnom centru za interdisciplinarnu umjetnosti, Nida Art Colony. Izlagala je samostalno i grupno, a trenutačno djeluje i surađuje između Hrvatske i Francuske. U svom radu umjetnica se oslanja na intermedijsku translaciju kako bi istražila tijelo kao arhiv i sediment. Tijelo se postavlja kao subjekt i kao medij kroz kojeg se pregovaraju granice između privatnog i javnog, sebstva i drugosti, ljudskog i neljudskog.