KLFM

Motörhead – No Sleep ’til Hammersmith (1981.)

Power trio Lemmy/Eddie/Animal u epizodi “tinnitus za početnike”.

Hard rock mi je bio sve. U kutiji za cipele spavale su kasete sa snimkama treće generacije i bilo je tu svega: Duran Duran, Dire Straits, The Beatles, Bijelo Dugme, Plavi Orkestar… Šefovi kutije za cipele bili su ipak čupavi macho rockeri iz sedamdesetih koji su znali svirati, ali ne previše. Po uzoru na strikinu kolekciju ploča, počeo sam malo po malo graditi svoju skromnu kolekciju krckavih licencnih jugo-ploča koje su u to vrijeme (kasne osamdesete i rane devedesete) već bile debelo demode. Kao što ste primjetili, volio sam i mnoge suvremenike, ali sam se čupavcima u trapez hlačama uvijek najradije vraćao. Već tad sam shvaćao da je rock doista širok pojam, ali jednostavno ništa nije bilo više rock od hard rocka. Razvaljena Marshall pojačala, visoki poderani glasovi, glasno, energično, solira se. Bon Scott, Ritchie Blackmore, Ipe Ivandić. Hard rock.

…i tako, vrpam ja po kutiji s rabljenim pločama (svaka 20 kn, dupla 40) i naletim na Ace of Spades. Već sam čuo naslovnu pjesmu na šumovitoj kabelskoj, ali ono što nisam primijetio dok je nisam nataknuo na gramofon je koliko je ploča bučnija, sirovija, žešća i konkretnija od velike većine ploča kojih sam se bio dočepao. Nijedna loša pjesma, distorzirana bas gitara, gitara svira sve omiljene rock klišeje, set bubnjeva koji zvuče kao da ih netko mlati drškom metle i hrapavi Lemmyjev vokal koji veliča brzi život uz seks, alkohol i speed. Hard rock kakvog još nisam čuo. Harder rock.

https://www.youtube.com/watch?v=pWB5JZRGl0U

Oni koji su slučajno naletjeli na neke od mojih ranijih osvrta mogli su primijetiti moj love/hate odnos prema živim pločama koji je u međuvremenu metastazirao. Srećom, moja dječačka neiskvarenost tada s time nije imala problema, te sam uživao u sirovijim verzijama originala uz pjevanje publike i setlistu u kojoj nemaš što preskočiti.

…i onda čuo No Sleep ’til Hammersmith na kojem je netko zarobio u jantar esenciju svega što se zbiva na prva četiri albuma. Zar je moguće da ONO može zvučati još sirovije, bezobraznije i bučnije. Moguće je. Prva legendarna postava Motörheada nije bila poznata po preprodukciji, studijskim trikovima i ukroćenom zvuku na studijskim albumima. Live album je morao podići ljestvicu i nekako je uspio stvoriti iluziju koja hrani legendu da su dotični doista najglasniji bend na svijetu. I doista, slušajući Hammersmith (kod kojeg nijedna pjesma nije snimljena u Hammersmith dvorani), imate osjećaj da stojite u prvom redu i ne čujete ni akustiku dvorane, ni pijane znojne ljude oko sebe. Samo distorzirani bas, gitaru i bubnjeve iz razglasa nafitiljenog onoliko koliko ide stvarajući slatki pritisak u ušima. Overkill.

I kako da nakon ovoga slušam kako netko traži rukice u zrak. Dajte, molim vas…

Vodič za odrastanje mladog hard rockera:

Motörhead – Ace Of Spades (Jugoton ‎– LSBRO 70947)

Deep Purple – Machine Head (Jugoton ‎– LSPU 70502)

AC/DC – Powerage (Suzy ‎– ATL 50483)

Aerosmith ‎– Aerosmith’s Greatest Hits (Suzy ‎– CBS 84704)

Led Zeppelin – IV (Suzy ‎– ATL 50008)

Black Sabbath – Sabbath Bloody Sabbath (PGP RTB ‎– LP 5825)