GRATEFUL DEAD / Live/Dead (1969.)

Prvi u nizu gotovo bezbroj sjajnih dokumenata koji dokazuju zašto je ovaj bend imao (i još uvijek ima) najvjernije fanove ikad.

Već sam pisao o tome zašto nisam naročito oduševljen live albumom kao formom. Mnogi od vrlo dragih mi bendova (poput Thin Lizzy, LCD Soundsystem ili recimo Cheap Trick) imaju live albume s već kultnim statusom, pa se teško prisilim da ih poslušam više od jednom. Nije mi previše privlačno pustiti album i slušati bend koji je u studiju popravljao greške (ili lažirao pola izvedbi) i na to nalijepio hrpu reverba uz obligatorno ajmo ruke na nekoliko skompiliranih koncerata stvarajući iluziju koncerta. Srećom, za sve postoji iznimka, pogotovo u svijetu psihodeličnog rocka i improvizacije.

Jebiga, nikad nisam bio u prilici vidjeti Grateful Dead zbog činjenice da sam 38 godina proveo na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme za takvo nešto. Svejedno, već sâm početak Live/Dead dosta dobro objašnjava zašto su deadheads toliko fanatično pleme i zašto su ih pratili po cijelom kontinentu, a neki čak i preko bare.

O njihovom drugom albumu sam također već pisao, i treba da se piše o njima, jer doista ima sjajnih (Anthem of the Sun, Aoxomoxoa, Workingman’s Dead, American Beauty, Wake of the Flood i njih još mnogo…), ali ipak se u ovom slučaju radi o jednim od rijetkih bendova čiji su živi albumi popularniji i cjenjeniji od studijskog opusa.

Zašto?

Za početak, i sam bend se tijekom karijere više fokusirao na živu svirku, nego rad u studiju. Beskonačne turneje su se izmjenjivale jedna za drugom, a ovi pripadnici hippie komune su se zabavljali puneći svoje maratonske setliste izvrsnom improvizacijom i konstantno mijenjajući njihov sadržaj. Nisu im ni bootlezi smetali, pa su poticali razmjenu snimaka među svojom fanatičnom sljedbom (pod uvjetom da nitko ne zarađuje na tome), a za audio suvenir vam je sam bend jamčio najbolje mjesto za mikrofon.

Live/Dead je prvi od bezbroj službenih i neslužbenih liveova i vjerojatno najbolja startna točka ukoliko niste upoznati s njima. Produkcija je čista, suha i bazična, bez lažne akustike, a par koncerata je iskombinirano kako bi stvorilo iluziju kratkog Grateful Dead nastupa. Već će vam na uvodnoj 23-minutnoj Dark Star biti jasno da li je ovo vaša šalica čaja.

Kao i mnogi veliki bendovi u povijesti, ovi hipiji iz San Francisca su svirali kombinaciju svega što je bilo u zraku u to vrijeme. Mladi glazbenici iz jazz, blues, rock i folk miljea potpomognuti i danas popularnim sredstvima samljeli su sve što su znali u jedan kompaktan zvuk. Taj je opušteni i bezbrižni zvuk u potpunosti odgovarao duhu vremena, kojeg su zarobili u teglu i nosili svugdje sa sobom. Otvorite je.

Let it shine, let it shine…

 

13/05/2018

autor: Ivica Antunović

Tags: , , , ,