
Umjetnost je borba (za život)
U društvu u kom je umjetnost, posebno ona koja uznemirava, odnosno ona koja je ujedno i najjača politička opcija, ne…
Prošlu godinu obilježila je smrt našeg prijatelja, Hrvoja Polana, kao i pojava monografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“, u kojoj su objavljene Polanove fotografije. Prisjećamo se, stoga, ove sjajne monografije kroz razgovor sa autorom eseja, Viktorom Ivančićem.
Dejan Kožul, KUPEK
Iza sedam mora, iza sedam gora i iza sedam planina u jednom kutku većini nepoznatog svijeta postoji sedam logora. Dobro, postoji ih i više ali ovo dobro zvuči jer je priča o tim logorima udaljena od javnosti baš kao i djevojka iz bajke koja živi iza sedam mora i gora i planina. U ovoj priči ih ima 24 a prije nego što su postali logori bili su domovi kulture ili već neki drugi objekti od kulturnog značaja. I ta priča se zove “Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina”. Autori knjige su Hrvoje Polan, kao fotograf, Nemanja Stjepanović, istraživač i novinar i Viktor Ivančić. Gost 229. KUPEK-a je upravo Viktor Ivančić, ali nije samo on.
Ovaj KUPEK bavi se širim kontekstom problema koji se zanemaruje, a tiče se odnosa prema kulturi i načinima na koji se nacionalizam obračunavao ali i na koji se danas obračunava sa sjećanjem i kako ga bagatelizira. O tome kakve su posljedice svjedočimo i danas, pa iako više ne ratujemo ta bagatelizacija sjećanja dovodi i do mogućnosti da se na prodaju stavi čitav memorijalni kompleks sa spomenikom Bošku Buhi, o čemu smo pričali sa Sanjom Petrović Todosijević, povjesničarkom i aktivisticom. A da proces bagatelizacije nije završen govori i potreba Lovre Krsnika da na trgu ispred zgrade Vlade Hrvatske na glas čita danas izbačene, ili na putu da budu izbačene, lektire.
Sa konstruktom nacionalne kulture je krenulo zlo, kad se kulturalizirala politika, reći će nam Viktor Ivančić pričajući o knjizi “Iza sedam logora”. Dodat će da se taj konstrukt kulture gradio egzekutivnim tehnikama pa se tako prvo čistio jezik, čistile su se nepoželjne knjige, a onda i ljudi, a u slučaju nekadašnjih domova kultura ta tehnika je poprimila i perverzne oblike jer su se tu obračunavali i sa samim prostorom.
“Zlikovci se tu nisu samo obračunavali sa pripadnicima druge etničke skupine nego i sa simbolom svoje prošlosti ali i sami sa sobom”, kaže nam Viktor.
Kultura i zločin se često međusobno prožimaju i griješe oni koji misle da tamo gdje su postojali tragovi nečega što bi mogli zvati kulturom neće postojati zločin, a knjiga o kojoj pričamo sa Viktorom je idealan dokaz da jedno ne isključuje drugo.
Pratimo tu taj proces od zločina kulture do kulture zločina, ali i ponovno vraćanje ka zločinu kulture jer valja održavati stanje pa nam tako Srđan Dragojević, za naše pare, snima filmove u Omarskoj i to na mjestu postojanja logora, Emir Kusturica gradi Andrićgradove, opet za naše pare. Krvtura u punom pogonu kad je riječ o održavanju mitova.
Ali valjalo ih je prethodno pažljivo njegovati, podsticati i sa njima isprazniti antifašistički sadržaj. Nekad je dovoljno prepustiti vremenu da to uradi. Memorijalni kompleks Boško Buha na Jabuci kod Prijepolja je ironijom sudbine u vrijeme ratova služio kao smještaj za izbjeglice. Bježali su od simbola protiv kojih se sam Boško Buha i borio. I tu su našli spas.
Boško Buha je imao 14 godina kad je poginuo. Nisu ga bili Nijemci, no četnici. Nezgodna okolnost, kaže nam Sanja, jer da su ga ubili Nijemci to bi se moglo fino upregnuti u te nacionalne uzde. Ovako? Zaboravimo i prodajmo. Sanja se sa svojim saborkinjama i saborcima uspjela izboriti da se kompleks izostavi iz prodaje ali ne treba se zavaravati da će se na tome stati, a o tome smo malo i pričali.
“Deca borci su jako bitni jer pokazuje da mogu da utiču na promene. Pitanje je da li želimo takvu decu”, pita se Sanja ali odgovor zna:
“Ako živimo u prostoru omeđenom bivšim domovima kulture koji su služili za zlostavljanje, a nismo se vratili i kritički preispitali ta mesta, možemo da kažemo da Boško Buha ovoga puta nije izveden na streljanje ali ne znači da neće biti ubijen u budućnosti.”
A upravo zarad budućnosti naš drugar Lovro svaki dan čita na ulici. Čita ono što je njemu značilo budućnost. Lako se da naći uz pomoć hashtaga: #idalječitam. U prošlost zarad bolje budućnosti. Ukratko, to bi mogao biti slogan i ovog KUPEK-a.
KUPEK #229 sa Viktorom, Sanjom i Lovrom slušamo u ponedjeljak, 06..01.2020. godine od 23h.
autor: dejan kozul, 06/01/2020
Arhiva
U društvu u kom je umjetnost, posebno ona koja uznemirava, odnosno ona koja je ujedno i najjača politička opcija, ne…
Mi smo ozbiljni ludaci koji ćemo ozbiljno da istrajemo u ovome što radimo jer je to autentično. Ante Perković je…
Posljednja linija obrane u svijetu u kom živimo pritisnuti novim fašizmima, najbrutalnijim oblicima kapitalizma bit će priroda. Iz nje smo…
U tekstu “Iz života kišnih glista” Dada Vujasinović je, između ostalog, zapisala: “Jedina sreća u nesreći moje, žrtvovane generacije, jeste…
playlist