Četvrti album Jethro Tulla, “Aqualung”, objavljen je u ožujku 1971., godine koja je iznjedrila ključna ostvarenja britanskog progresivnog rocka (Yes – Fragile, Genesis – Nursery Crime, ELP – Tarkus…), a svojim je zvukom i konceptom zacrtao trasu kojom će se sastav na putu prema vrhu kretati prvom polovicom sedamdesetih. Preslušajte ga u KLFM-ovom tjednom izboru kultnih albuma!
Kada je u ožujku 1971. objavljen Aqualung, četvrti album sastava Jethro Tull, većini je bilo jasno kako je riječ o uradku koji je na najbolji mogući način ispravio greške svojih prethodnika. No malo tko je, barem još ne na prvi posluh, mogao zaključiti da će to pomalo mračno i refleksivno djelo postaviti put kojim će bend kročiti u narednim godinama, a ono samo postati nekom vrstom egzemplara britanskog progresivnog folk rocka. Priča je u suštini jednostavna – prvijenac This Was još je uvijek kročio vodama traženja vlastitog glazbenog identiteta, njegov sljednik Stand Up, unatoč vrhunskim skladbama i lepršavim baroknim aranžmanima, djelovao je kao nedovršena eklektička cjelina, a Benefit je pak predstavio Jethro Tull u formi uigranog ali preforsiranog projekta koji pod svaku cijenu želi uskočiti u vlak gitarističkog blues trenda na putu prema Creamu i Led Zeppelinu, što se srećom nije dogodilo.
Aqualung je majstorski uklonio sve prisutne dvojbe te se, uzevši ono najbolje iz dotadašnjeg iskustva Iana Andersona i društva, profilirao kao zrelo, odmjereno i promišljeno ostvarenje. U prvom redu, taj album označuje kraj dotad naglašene borbe oko udjela akustičnog i električnog, nudeći jedan kompromisni model po kojem većina skladbi figurira kao izbrušeni hibrid obaju pristupa. Nekoliko čisto akustičnih skladbi raspoređeno je unutar albuma u formi interludija koji njegovo naizgled raštrkano tkivo povezuju u kohezivnu cjelinu. Također, Aqualung je prvi u nizu tematski nijansiranih ostvarenja Jethro Tulla, a takvi će uradci (Thick as a Brick, A Passion Play) vrlo brzo predstaviti sastav u svojem najblještavijem izdanju, bok uz bok vodećim britanskim progresivnim imenima iz prve polovice sedamdesetih poput Pink Floyda, King Crimsona, Genesisa, Yesa, ELP-a i sličnih velikana.
Jethro Tull u vrijeme izlaska ‘Aqualunga’, 1971: Clive Bunker, John Evan, Ian Anderson, Martin Barre i Jeffrey Hammond-Hammond
No postoji još jedna bitna, štoviše krucijalna razlika između Aqualunga i tri albuma koji su mu prethodili. Ian Anderson, spiritus movens Jethro Tulla, ovdje se dotiče životnih, egzistencijalnih tema, kako onih osobnih, tako i globalnih. Diferencijacija, izolacija, socijalna neosjetljivost, starost, negativne strane institucionalizirane vjere odnosno religije – sve su to točke oko kojih se gradi temeljna priča Aqualunga.
Omot albuma posebna je priča u kontekstu koji treba imati na umu kako je, unatoč kasnijim negiranjima, Aqualung ipak zamišljen i ostvaren kao koncept. Prvotna je ideja podrazumijevala fotografiju autorice Jennie Franks, tadašnje žene Iana Andersona. Dotična je slika prikazivala skupinu beskućnika na Thames Embankmentu te se savršeno uklapala u tematiku, posebice onu koja se provlači kroz ‘A’ stranu albuma, no, nažalost, ta je verzija odbačena u korist nešto grotesknijeg, ilustriranog rješenja koje potpisuje američki slikar Burton Silverman. U svakom slučaju, nepobitno je da su Silvermanove slike (u kojima, morate priznati, ima nešto dickensovsko) dobrim dijelom inspirirane fotografijom tmurne londonske ulične svakodnevice s konca šezdesetih koju je zabilježila Franks. Pojava naslovnog junaka Aqualunga u stvari je karikirana vizura samog Iana Andersona odjevenog u čuveni pohabani kaput kojeg je u ranim danima Jethro Tulla često nosio na koncertima. Ovakva praksa korištenja Andersonovog lika postati će čest standard u nadolazećim godinama, što se jako dobro vidi na coverima albuma War Child, Too Old to Rock ‘n‘ Roll: Too Young to Die ili The Broadsword and the Beast.
Anderson je taj album zamislio tako da će biti imenovan zajedničkim nazivom Aqualung, no svaka od strana će nositi svoje zasebno ime: Aqualung i My God. Imajući u vidu sve one nabrojane nevesele teme s kojima se planirao uhvatiti u koštac, takav pristup i ne čudi, pošto omogućuje detaljnije raščlanjivanje cjeline.
Izvorni artwork Burtona Silvermana: stražnja i prednja stranica albuma Aqualung
Strana Aqualung započinje istoimenom pjesmom koja u sebi u neki način nosi srž čitavog albuma. U glazbenom smislu, ta kompozicija je složena od tri fraze, a karakteriziraju je brojne promjene atmosfere i tempa, tako da u izvjesnom smislu najavljuje buduće složenije uratke. ‘Megafonski’ glas koji se javlja pri prvom ponavljanju refrena dobiven je sužavanjem frekvencijskog područja Andersonovog glasa na uski pojas oko 1000 kHz. Za dio teksta odgovorna je i Jennie Franks koja je na poleđini svojih fotografija londonskih beskućnika dopisivala fraze poput sun – striking – cold, a zatim je njezin muž, inspiriran tim riječima, napisao čitav tekst (čiji se krediti i dan danas pripisuju kako Ianu Andersonu, tako i Jennie Franks). Aqualung je dakle starac bez doma, čija je jedina zanimacija nastrano promatranje školarki i još mlađih djevojčica po lokalnim parkovima.
Sitting on a park bench Eying little girls With bad intent.
Snot running down his nose Greasy fingers smearing shabby clothes. Drying in the cold sun
Watching as the frilly panties run. Feeling like a dead duck Spitting out pieces of his broken luck.
Život koji se urušio i ostavio ga na ulici očito ne zavrijeđuje poštovanje, slično kao i od svijeta nametnute moralne norme. Aqualung živi na obrocima koje dijeli Vojska spasa, a u ledenim danima svoja stopala od smrzavanja spašava tako da odlazi u javni WC te mokri po njima. Očito je da je i teško bolestan – uostalom, nadimak koji nosi izveden je iz načina na koji teško diše.
Sun streaking cold An old man wandering lonely. Taking time The only way he knows.
Leg hurting bad, As he bends to pick a dog end Goes down to a bog to Warm his feet.
Feeling alone The army’s up the rode Salvation a la mode and A cup of tea.
Aqualung my friend Don’t start away uneasy You poor old sod You see it’s only me.
Tekst je pisan s gledišta nezavisnog promatrača, samog pjesnika, koji se na određenoj razini može tretirati kao Aqualungov nekadašnji prijatelj. No, onu najgoru, nadolazeću zimu ovaj neće preživjeti već će umrijeti sleđen na nekakvoj klupi ili u neimovanoj gomili kartonskih kutija. Zima će proći, proljeće će još jednom obojiti gradske parkove blještavim šarenilom, no njega više neće biti.
Do you still remember December’s foggy freeze When the ice that Clings on to your beard is Screaming agony.
And you snatch your rattling last breaths With deep-sea diver sounds, And the flowers bloom like Madness in the spring.
Kako bi donekle ublažio odveć depresivan ton albuma, autor će se uglavnom držati sheme po kojoj će se izmjenjivati mračne skladbe s onima koje također nose ne baš veselu poruku, no barem odišu dozom humora. Takva je primjerice već iduća pjesma, Cross-Eyed Mary.
Pažljivom slušatelju ne treba dugo da dokuči kako je Mary prostitutka koja mlađe klijente ignorira nauštrb starijih, kako bogatih, tako i krajnje sirotinje (iz teksta se vidi da je jedan od njezinih klijenata bio sam Aqualung). Iskorištavanje bogatih pervertita pozitivno se odražava na siromašniju klijentelu kojoj ne samo što uglavnom ne naplaćuje takve usluge, već im i ostavlja dio plijena iz bogatih londonskih predgrađa:
She’s the rich man stealer but her favour’s good and strong: she’s the Robin Hood of Highgate helps the poor man get along.
Najšokantniji trenutak pjesme jest onaj kad shvatimo da je razrooka Mary u stvari tek jedna maloljetna školarka!
Slijedi prvi od tri akustična interludija, Cheap Day Return. Riječ je o autobiografskoj crtici – naime, u vrijeme rada na ovom albumu Ian Anderson je često posjećivao bolesnog oca koji se liječio u jednoj od bolnica u Blackpoolu. Kako je sam izjavio u intervjuu datom časopisu Disc and Music Echo nedugo po objavi Aqualunga, trebalo mu je četiri sata za putovanje do sjevera Engleske, zatim bi daljnja četiri proveo s ocem te na koncu još četiri sata za put natrag. Unatoč veseloj folk melodiji, ova skladba odiše mračnim timbrom kojeg je Ian pokušao ublažiti sa šalom u vezi bolničarke koja mu je skuhala čaj te, prepoznavši ga, zatražila autogram:
On Preston platform do your soft shoe shuffle dance. Brush away the cigarette ash that’s falling down your pants. And you sadly wonder does the nurse treat your old man the way she should.
She made you tea, asked for your autograph what a laugh.
Usput, kako ne bi bilo zbrke oko naslova: u Britaniji se pod Cheap Day Return podrazumijeva željeznička povratna dnevna karta.
Mother Goose prilično je veselija skladba, očito kreirana po modelu nursery rhymes pjesmica (postoji čak i jedna istoimena), a nosi brojne reference na vesele trenutke djetinjstva, mada je Ian naglasio da ju je napisao šetajući se područjem oko Hampstead Heatha te bilježeći viđeno. Možda u njoj i ne treba tražiti mnogo više od nasumičnih gradskih vinjeta, no u svakom slučaju, konačni rezultat jako dobro figurira!
And a foreign student said to me: was it really true there are elephants and lions too in Piccadilly Circus?
Opušteni i neobavezni ambijent suburbije dominira i idućim brojem, drugim po redu interludijem na albumu. Wond’ring Aloud je atipična ljubavna pjesma, isprepletena motivima jutra (buđenje, kuhinja, čaj). “Lijepa, pristojna pjesmica.”, izjaviti će Ian kasnije.
‘A’ stranu zaključuje pjesma koju opet možemo tumačiti na više načina – nekako se logički nameće onaj o pomalo sardoničnom prikazu večernjeg izlaska, no ako je vjerovati gospodinu Andersonu, Up to Me govori o sebičnosti pojedinca, čime čak i unatoč čitavom tom veselom ugođaju sasvim lijepo zaokružuje cjelinu čije su glavne potke usamljenost, nebriga, starost, siromaštvo i bolest.
Take you to the cinema and leave you in a Wimpy Bar you tell me that we’ve gone to far come running up to me.
***
Tyres down on your bicycle your nose feels like an icicle the yellow fingered smoky girl is looking up to me.
Djevojka s nikotinski žutim prstima… Nailazimo li mi to ovdje još jednom na školsku prostitutku, razrooku Mary?
Za razliku od ‘A’ strane, druga će, nazvana My God, prebaciti tematski fokus s mračne socijalne slike svakodnevice na neka transcendentnija pitanja, konkretno ono o Bogu i religiji. Ovdje treba biti vrlo oprezan, pošto Anderson u niti jednom trenutku ne napada ljudsku percepciju svevišnjeg već samo način na koji je vjera institucijalizirana, ugurana u goleme hladne zgrade kojima gospodari prebogati kler koji dvojno poziva na siromaštvo i pokornost. Sasvim očekivano, Anglikanska crkva odabrana je kao pogodna meta, no njezinu bi ulogu jednako dobro odigrala bilo koja druga kršćanska denominacija.
Živjela logika! Pošto strana krštena nazivom Aqualung kreće sa skladbom takvog imena, isto će biti i s onom zvanom My God. Sa svojih sedam minuta i osam sekundi, to je ujedno i najduža skladba na albumu, u početku izvanredno tiha u svojoj gitarskoj i vokalnoj akustičnosti, no kako raste izvođačev gnjev, uključuju se i drugi članovi sastava i instrumenti (klavir Johna Evana, distorzirana gitara Martina Barrea, nikad agresivniji bas Jeffreyja Hammonda…).
Temeljna Ianova misao jest sloboda izbora u vjerskom smislu, što je posebno uočljivo u izvatku iz spomenutog intervjua iz 1971.:
The first track isn’t a song against God, or against the idea of God, but it is against Gods and the hypocritical church of the Establishment; it’s a criticism of the God they choose to worship. It’s very dissatisfying to me that children are brought up to follow the same God as their parents. God is an abstract idea man chooses to worship; He doesn’t have to be worshipped. I say He only has to be acknowledged. Children are brought up to be Jewish, Catholic or Protestant just by an accident of birth.
Uvrstiti takvu skladbu na album bio je veoma hrabar potez. Nekoliko godina ranije, Beatlesima je na naplatu došla Lennonova izjava kako je ‘njegov bend veći od Krista’, što je donekle pogubno djelovalo na daljnji razvoj njihove karijere. Obrušavajući se na Anglikansku crkvu (The Church of England), Anderson se svjesno igrao vatrom, no srećom, nije opekla niti njega niti ostatak Jethro Tulla.
He is the god of nothing if that’s all that you can see. You are the god of everything He’s inside you and me.
So lean upon Him gently and don’t call on Him to save you from your social graces and the sins you used to waive. The bloody Church of England in chains of history requests your earthly presence at the vicarage for tea.
Hymn 43 još je jedna kritika organizirane religije, s jasnom žaokom uperenom prema suvremenom poimanju kršćanstva. Iako ne navodi poimenice, jasno je kako Anderson ovdje atakira ne samo na Anglikansku crkvu već i sve ostale kršćanske denominacije koje su iznevjerile one početne, istinske ideale. Zgrtanje novca, iskorištavanje Kristova imena u svrhu osobnog probitka, sijanje straha i mržnje i da ne nabrajamo, sve su to svima poznati atributi. Pedofilija se možda može oprostiti ishlapljelom starcu poput Aqualunga koji je odbacio sve moralne dogme i na ulici proživljava svoje zadnje dane, no što ako je riječ o duboko ukorijenjenoj navici u određenim klerikalnim krugovima? Također, tu je i toleriranje ratova, plasiranje krivotvorenih pamfleta poput Protokola sionskih mudraca, medijski teror od strane televizijskih propovjednika… I sve to u Kristovo ime!
If Jesus saves, well, He’d better save Himself from the gory glory seekers who use His name in death. Oh Jesus save me!
Ianov se gnjev očituje i u žestokoj, nimalo rezerviranoj glazbenoj pozadini koja Hymn 43 pretvara u vjerojatno najenergičniju skladbu na albumu, a u bridgeu prije refrena krije se jedan od lajtmotiva, prethodno implementiran u sličnu frazu na skladbi Up to Me. Zanimljiv je i podatak da je upravo Hymn 43 jedina skladba s Aqualunga koja je objavljena kao singl.
Treći interludij, Slipstream, je unatoč svojoj kratkoći (1:13) možda najrefleksivnija i najmračnija pjesma na albumu. Tematika se ovdje okreće ljudskoj prolaznosti i njezinoj posljedičnoj smrtnosti, tvoreći tako poveznicu s određenim smjernicama na prethodnoj strani (Aqualung, Cheap Day Return), a na udaru je iznova The Church of England – Anderson se uz spominjanje novca u smislu milodara ili napojnice neće libiti nazvati svećenike ‘Božjim konobarima’. Skladba završava u kolopletu zavijajućih zvukova koji lagano zamiru u tišini, pripremajući scenu za veliko finale, par skladbi koje dostojno, moglo bi se kazati i trijumfalno odjavljuju ovaj veličanstveni uradak.
Unutrašnji cover albuma Aqualung, s karikiranim prikazom sastava (Burton Silverman). Za veću rezoluciju kliknite na sliku.
Jer, čovjek je smrtno biće – ne možemo sa sigurnošću kazati što nas čeka iza i kakav je to vid postojanja. Život je patnja i unaprijed izgubljena utrka s vremenom, a upravo nam u Locomotive Breath Anderson nudi zgodnu alegoriju s vlakom koji sve više ubrzava dok potencijalni putnici zadihano gube korak nastojeći uskočiti te si osigurati pravo na tu unaprijed sudbinom zapečaćenu vožnju. Na neki način to može biti i onaj isti vlak u posjedu britanskog National Raila koji je negdje u to vrijeme tijekom jednog dana odvezao Iana iz Londona u Blackpool i natrag na Euston, u bolnički posjet umirućem ocu (Cheap Day Return, još jednom).
Taj vlak nema uobičajenog popratnog osoblja, čak ni konobara (pa ni onih ‘Božjih’). Sve što putnika čeka jest Biblija otvorena na prvoj stranici, Knjizi Postanka. O toj bi se alegoriji moglo također govoriti, no mnogobrojne mogućnosti tumačenja, poput sumnje, neznanja, pogrešne interpretacije i slično samo produbljuju dvojbe.
He hears the silence howling Catches angels as they fall. And the all-time winner Has got him by the balls.
He picks up Gideon’s Bible Open at page one God stole the handle and The train won’t stop going No way to slow down.
Naziv Wind-Up može se tumačiti na više načina. Anderson je u spomenutom intervjuu iz ožujka 1971. ponudio barem tri verzije, uključujući i onu najbanalniju koja aludira na završetak albuma, ali možebitno i života. Ovdje je, slično kao i u My God, skladbi koja otvara istoimenu odnosno ‘B’ stranu, riječ o forsiranju lažne religioznosti kod djece, a autor temi pristupa s autobiografskog stanovišta.
Možda to i jest paradigma kršćanske civilizacije: griješiti šest dana te onda nedjeljnim posjetom crkvi pokušati to sve anulirati. Izmjene tempa i glazbenog izričaja uhodano prate varijacije u stihovima: navođenje činjenica iz vlastitog životopisa popraćeno je lepršavom durskom melodijom u izvedbi tek Ianove akustične gitare, dok će provale bijesa biti obojane soničnom eksplozijom čitavog benda.
When I was young and they packed me off to school and taught me how not to play the game, I didn’t mind if they groomed me for success, or if they said that I was a fool.
So I left there in the morning with their God tucked underneath my arm their half-assed smiles and the book of rules.
So I asked this God a question and by way of firm reply, He said: I’m not the kind you have to wind up on Sundays.
Prisjetimo se na koncu činjenice da je Anderson, unatoč očiglednim pokazateljima, godinama odbijao kategorizirati Aqualung kao konceptualni album. Uistinu, pri koncertnim izvedbama ovih skladbi malo tko bi se, imajući u vidu njegovu pojavu u maniri Toma Bombadila i čitav taj pomalo zajebantski scenski štimung, zamislio o prolaznosti života, o traženju višeg smisla kroz projekciju Boga kojeg su uspjeha i novca žedni strvinari pretvorili u grotesku, o starosti i njezinim posljedičnim pratiteljima kao što su bolest, samoća i odbačenost, no to upravo i jesu premise na kojima je sazdan ovaj nezaboravan uradak.
I za kraj, jedan naizgled nebitan detalj: jeste li uočili kako u ovom osvrtu niti jednom nije spomenuta neizbježna Andersonova flauta?!
Jethro Tull:Aqualung (Chrysalis Records,1971.)
Side one – Aqualung
01. Aqualung 6:34
02. Cross Eyed Mary 4:06
03. Cheap Day Return 1:21
04. Mother Goose 3:51
05. Wond’ring Aloud 1:53
06. Up to Me 3:15
Side two – My God
01. My God 7:08
02. Hymn 43 3:14
03. Slipstream 1:13
04. Locomotive Breath 4:23
05. Wind-Up 6:01
Iako je ‘Levelling The Land’ možda tek jedna epizoda, jedan rani djelić u bogatom mozaiku opusa Levellersa, sastav će teško (uz izuzetak, možda, albuma ‘Zeitgeist’ iz 1995.) ponoviti jedan takav uradak s nadziranom dozom angsta, uradak kojega krase predivne, često himničke melodije, osviješteni tekstovi, te na koncu monumentalni ukupni dojam! O čemu je točno riječ možete doznati u pripadnoj najavi, a album preslušati u terminu emitiranja ‘Nezaboravnih vatri’, dakle onih nama značajnih kultnih izdanja – u četvrtak, 31. prosinca, te u Novoj 2016., odnosno u nedjelju, 3. siječnja; u oba slučaja u 15.00 h!
Tjedan Luka Hainesa na KLFM-u nastavljamo njegovim najpop uratkom i jednim od ponajboljih djela uopće. Usporedjujući BBR izdanja sa sličnožanrovskim postignućima nakon njihove ere s lakoćom se da ustanoviti kakva je England made me neprocjenjiva nezaboravna vatra.
