KLFM

Projekt Tragovi nestajanja (u tri čina) Igora Grubića započeo je 2006. kada umjetnik počinje dokumentirati poslijeratnu, tranzicijsku stvarnost u Hrvatskoj, posebice prelazak iz socijalizma u kapitalizam, s centralne, državno planirane ekonomije na ekonomiju slobodnog tržišta. Kroz trinaest godina, istražujući utjecaj na promjene u stanovanju, urbanom tkivu, javnom prostoru i društvenim odnosima, Igor Grubić realizirao je tri povezana fotografska eseja i animirani film, postavljenih u cjelinu definiranu kroz poglavlja.

Divlja kuća, prvo poglavlje, odnosno ‘čin’ propituje promjene u domovima, stanovanju i javnom prostoru nakon privatizacije vlasništva i konsolidacije neoliberalizma u zemlji; Filigranski pločnik (2. čin) bavi se tradicionalnim zanatima poput lokalnih manufaktura i specijaliziranih radionica, naglašavajući koja su zanimanja preživjela, a koja su iščezla u novim ekonomskim okolnostima. Dekonstrukcija tvornice (3. čin) predstavlja niz ugaslih tvornica, monumentalnih podsjetnika na prelazak iz industrijskog u postindustrijsko doba i promijenjene uvjete rada. Istodobno je to i ambijent Grubićevog kratkometražnog filma “Kako se kalio čelik” u kojem se prepliću pitanja radničke povijesti, obiteljskih veza i generacijskih promjena, sugerirajući plodonosni potencijal budućih odnosa temeljenih na solidarnosti, zajedničkom društvenom prostoru i kreativnoj suradnji.

Igor Grubić jedan je od najuspješnijih međunarodno priznatih hrvatskih umjetnika. Njegovi radovi obuhvaćaju prostorno-specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Od 2000. godine djeluje i kao producent te autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažiranih reklama, a izlagao je i na brojim izložbama.

Spomenik je poetsko-eksperimentalni video rad, strukturiran kao niz od devet meditativnih ‘portreta’ masivnih betonskih spomenika koje je nekoć naručila bivša jugoslavenska država. Ovi su spomenički oblici izvorno izgrađeni u spomen žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata. Tijekom rata na Balkanu u 90-ima, tisuće je ovih spomenika percipirano isključivo kroz napuštenu komunističku ideologiju i uništeno. Pokušaj brisanja ovih struktura polazišna je točka filma koji je usmjeren na uvjete i ‘živote’ spomenika. Ističući neočekivanu krhkost tih monumentalnih građevina, redatelj suočava ljudski napor u pokušaju definiranja značenja s pozadinom smjena godišnjih doba. U krajoliku koji je ostao svjedokom ciklusa traume i društvenih pobuna, ovaj film odražava uspon i pad brojnih spomenika izgrađenih u svrhu očuvanja uspomena na događaje koji bi inače mogli pasti u zaborav. Kao poetsko- eksperimentalni film, “Spomenik” ima egzistencijalni (pa čak i duhovni) odjek u odnosu na sporna politička pitanja, preispitujući svrhu spomenika u današnjem trenutku.