KLFM

Igor Čoko i ljudi sa margina

Photos: Tata Zule

Nakon virusima i praznicima izazvane pauze KUPEK se ponovo vratio i to sa stilom, u Umetnobilu. U 172. epizodi ugostili smo Igora Čoku i Kralja Čačka. Igor je pričao o svojim iskustvima antropologa-fotografa, čije fotografije o izbjeglicama u Beogradu su ovih dana obišle svijet, a Kralj…Kralj je radio ono što najbolje zna – svirao i pjevao.

Možda ste ovih dana negdje po netu i društvenim mrežama ukačili serijale fotografija “Zarobljeni” sa izbjeglicama iz Afganistana i Pakistana koje su snimljene iza beogradske autobuske stanice. Fotografije pokazuju u kakvim uslovima izbjeglice žive na debelom minusu i još više od toga – pokazuju onu humanu crtu, pokazuju nadu i želju za životom.

A upravo ta humana crta je nešto što odlikuje Igora Čoku, antropologa po struci koji svoje znanje o ljudima iskazuje na specifičan način – putem fotografije. Koliko god znanje imao Čoko ujedno istražuje i to ne samo one koje slika, već sebe i sve nas. Rezultati znaju biti zadivljujući jer su njegove fotografije uticale na sve veću senzibiliziranost ljudi, bilo u Beogradu, Srbiji, ali i širom Evrope, o čemu smo i pričali u ovom KUPEK-u.

U njegovoj biografiji stoji:

Iz perspektive vizuelnog antropologa, kroz dokumnentarnu i uličnu fotografiju istražuje senzibilitet ljudi, uličnog života i života stigmatizovanih grupa . Urednik je digitalnog magazina za uličnu i dokumentarnu fotografiju “Grain” www.grainmagazin.com.

Autor je knjiga fotografija “Subverzivna estetika ulice”, “Karaburma, moj geto” i “Grad bez boja”. Dobitnik je nagrade Press Photo Srbija za 2016., u kategoriji “Život reportaža” za seriju fotografija “Zatvor”.

Čoko je i sam bio izbjeglica one famozne 1995. godine. I sam se nakon bijega iz Knina našao na granici sa Srbijom gdje ga, zajedno sa ostalim izbjeglima nisu puštali, a nazad nije mogao. To iskustvo uveliko je odredilo i razumijevanje muke bliskoističnih izbjeglica koji isto tako nazad ne mogu, a naprijed im je put zatvoren.

Čoko je ipak pronašao prolaz naprijed, pa se nadamo da će to biti slučaj i sada, makar to značilo i ostanak u Beogradu i Srbiji. I to je neki boljitak, koliko god suludo zvučalo.

Drugi dio razgovora posvećen je njegovom iskustvu u radu sa osuđenicima Okružnog zatvora u Beogradu iz čega je proizašla knjiga fotografija “Iza rešetaka”.

Igor je od početka uključen u proces rehabilitacije osuđenika putem umjetnosti radeći na predstavi “Zapisi iz ćelije broj 12”, adaptacije romana “Zapisi iz podzemlja”.

I u ovom slučaju Čoko je primjenio sličan pristup kao sa izbjeglicama, bez predrasuda i sa puno razumijevanja, a kako je sve izgledalo uskoro će se moći pogledati i na dokumentarnom filmu, a više detalja o tome poslušajte u ovom KUPEK-u.

I za kraj, vratili smo ga u prošlost, u Knin i godine devedesete, kad je Čoko sa malom ali zajebanom grupom svoj odnos prema ratu i ludilu koje je nastalo pokazivao praveći fanzine. Čoko se nakon 20 godina od odlaska vratio u Knin u velikom stilu jer mu je tamo prikazana i izložba, a kako je on vidio Knin, ali kako vidi i svoj današnji kraj – Karaburmu, kako vidi Beograd, kako vidi svijet pogledajte na njegovom sajtu www.igorcoko.net.

Što se svega ostalog tiče, poslušajte ga u KUPEK-u # 172 jer zaista ima smisla. Ima smisla i Kralj Čačka koji se u ovoj emisji pojavljuje kao soundtrack, ali i kao marginalac o kojima smo u ovoj emisiji pričali. A, ukoliko budete pažljivi možda vas KUPEK i Kralj Čačka, nagradi “Sa margine”.

KUPEK # 172 poslušajte u ponedjeljak, 16. 01. od 23 h.