Zamislimo da upalimo TV program koji emitira samo jednu boju. Znači da bismo vidjeli vanjski svijet iz jedne perspektive, slično kao što svoju fantaziju vide likovi na channel ORANGE-u.
The expectation for artists to be vulnerable and truthful is a lot, you know?—when it’s no longer a choice. Like, in order for me to satisfy expectations, there needs to be an outpouring of my heart or my experiences in a very truthful, vulnerable way. I’m more interested in lies than that. Like, give me a full motion-picture fantasy. – Frank Ocean
Prije točno deset godina, na svom debi izdanju Frank Ocean nastupa kao scenarist filma. Svaka pjesma nosi određenu priču, trenutak ili komentar gdje Frank preuzima uloge raznih fiktivnih likova; od starih Egipćana do super bogate djece. Ovi likovi nisu baš iskreni sami sa sobom i naivno se skrivaju od realnosti. Iako se uglavnom radi o izmišljenim pričama, vrlo je lako povezati se s istima na emocionalnoj razini zbog prikaza iskrenih intimnih osjećaja i odnosa. Frank možda nudi fantaziju (i laži) ali ista ta fantazija ističe određenu istinu koju smo svi barem jednom zapravo doživjeli.
Ipak, u pričama fiktivnih likova, moguće je između redaka pročitati i Frankov osobni narativ; priču o neuzvraćenoj ljubavi. Poznato je kako je album dobio ime ”narančasti kanal” zbog tople zvučne palete i asocijacije na ljeto kada je Frank prvi puta zavolio. Album otvara Thinking Bout You i cijela stvar donosi perspektivu upravo te prve neuzvraćene ljubavi i fantazije kojom Frank zavarava samog sebe. Kasnije ipak prihvaća realnost i na Bad Religion neuzvraćenu ljubav uspoređuje s nečim u što je vrlo destruktivno vjerovati. Sve upućuje na jedan mračniji trenutak, ujedno i vrhunac albuma – Pink Matter i postavljanjem snažnih retoričkih pitanja.
Neuzvraćena ljubav napušta fantaziju i postaje prošlost na Forrest Gump i Frank pored narančaste primjećuje i neke druge boje.
‘Berlin’, napisan i snimljen 1973. uz svestranu podršku vrsnog producenta Boba Ezrina (‘The Wall’, ‘The Momentary Lapse of Reason’…) skriveni je dragulj u opusu Lou Reeda; njegov prvi i zasigurno najbolji, mada i najmračniji konceptualni album. Premise koje su zaslužne za nastanak ovog djela kriju se u relativno kratkom Louovom posjetu tada još podjeljenom i betonskim zidom okruženom gradu, no i gorkim uspomenama na neuspjelu vezu s Nico, kolegicom iz prve postave The Velvet Undergrounda. Bilo kako bilo, iskrenost, eklektičnost i izvrsna produkcija smještaju ovaj poprilično turobni uradak među najbolja ostvarenja i to ne samo u okviru Redovog stvaralaštva, već i u cjelokupnoj domeni suvremene glazbe!
Jedan od albuma koji je te davne ’67 bio relativno neprimjećen ali se svakom sljedečom generacijom muzičara postavio kao jedan od temeljnih izraza onog što smo kasnije nazvali indie pop i rock. Malo je toliko vanvremenskih abuma na koje treba opetovano pokazivati prstom. Zato smo ovaj tjedan i birali Love i Forever Changes.
