Father John Misty ( Josh Tillman ) ima novi album i sada već sa sigurnošću možemo reći da se ćaća vratio u velikom stilu.
“Chloe and the next 20th century” izašao je 8. travnja na sub pop/bella union etiketi i predstavlja sve ono što smo očekivali od njega.
I više.
Pa, koje su novosti, ako ih već treba biti ?
Prvo, ovo je najmanje osoban Tillman-ov album, ako je takvo nešto uopće moguće. Kroz jedanaest pjesama Tillman nas upoznaje sa Chloe, Simone Caldwell i ostalim izmišljenim likovima koji, očito , nemaju direktne veze sa umjetnikom.
Ovo je album na kojem se Tillman najviše udaljava od Father John Misty alter ega i priče usmjerava negdje drugdje, iako mu je nekad teško pobjeći od samog sebe. I bolje da je tako. Jer album opet ima gomilu stihova, bilo ljubavnih, bilo sarkastičnih ili šaljivih, koje Tillman tako lijepo uklapa u priče.
Produkcijski, Tillman i Jonathan Wilson ( Angel Olsen, Dawes; Jackson Browne, Roger Waters..) odradili su lavovski posao na albumu. Kao niti jedan prije, ovaj album prepun je orkestracija, drugačijij rješenja u kompoziciji i naravno, ispeglan do zadnjeg detalja.
Svih 11 pjesama na albumu u najmanju ruku su vrlo dobre i kao cjelina funkcioniraju besprijekorno. A to je sve šta od albuma mogu tražiti.
A neke od njih su stvarno biseri.
Album otvara Chloe koja kao da je ispala iz 1920-tih, savršena pjesma za bilo koje doba dana, može i u ponoć na vrhuncu tuluma, ne bih se bunio.
Goodbye Mr. Blue priziva Harry Nilssona i Everybody’s talking , a prvi singl Funny girl svakim slušanjem zvuči sve bolje, jedna je od onih “klasičnih” FJM skladbi.
Only a fool kao da je ispala iz kataloga Randy Newmana , a Olvidado ( Otro momento ) zalazi na teren bossa nove, i opet – Tillman se tu sjajno snalazi.
Svatko će na albumu pronaći svog favorita, naravno. Za mene je to predivno spora Buddy’s randezvouz :
Everybody’s girl What’s the point of being everybody’s girl? Maybe you think that way there’s no chance getting hurt Living for no one costs me way more than it’s worth
I da, ima gomilu “Beatlesa” na albumu, a to nikako ne može bili loše :)
Izbor za album tjedna ovaj put pada na ‘End Times Undone’, upravo objavljeni uradak novozelandskog glazbenika Davida Kilgoura, no ovog puta ne u samostalnom ozračju niti s matičnim sastavom The Clean, već uz pomoć pratećeg sastava The Heavy Eights (s kojim povremeno surađuje još od 1997.). Iako stilski vrluda od dream popa preko college i jangle rocka pa do klasične pop psihodelije, ‘End Times Undone’ je uz čitavu tu raznolikost nevjerojatno koherentan, cjelovit; te na najbolji način pokazuje kako prepoznati uistinu velikog kantautora – njegovi potencijali nisu podložni zubu vremena, već naprotiv; vrijeme je onaj parametar koji radi u njegovu korist! Prihvatite ovaj odličan rad kao trenutnu ljetnu razbibrigu, a nadlazeća će vam jesen ionako omogućiti dublji uvid u Kilgourov maestralni opus!
Mesmerizing – bila bi jedna riječ kojom bi opisao album. Iako se može činiti melankoličan i nostalgičan što donekle i je ipak ponajviše je optimističan.
Tko god je barem malo u životu slušao hip hop glazbu znat će da je u korijenu hip hop produkcije tehnika koje se zove sampliranje. Riječ je o zvučnom kolažu, odnosno glazbi sastavljenoj uz pomoć samplera i kratkih dijelića druge, nerijetko tuđe, glazbe.
