
BOMBINO/Deran
Deran deran alkeir/Best wishes, best wishes for peace
community radio
Father John Misty ( Josh Tillman ) ima novi album i sada već sa sigurnošću možemo reći da se ćaća vratio u velikom stilu.

“Chloe and the next 20th century” izašao je 8. travnja na sub pop/bella union etiketi i predstavlja sve ono što smo očekivali od njega.
I više.
Pa, koje su novosti, ako ih već treba biti ?
Prvo, ovo je najmanje osoban Tillman-ov album, ako je takvo nešto uopće moguće. Kroz jedanaest pjesama Tillman nas upoznaje sa Chloe, Simone Caldwell i ostalim izmišljenim likovima koji, očito , nemaju direktne veze sa umjetnikom.
Ovo je album na kojem se Tillman najviše udaljava od Father John Misty alter ega i priče usmjerava negdje drugdje, iako mu je nekad teško pobjeći od samog sebe. I bolje da je tako. Jer album opet ima gomilu stihova, bilo ljubavnih, bilo sarkastičnih ili šaljivih, koje Tillman tako lijepo uklapa u priče.

Produkcijski, Tillman i Jonathan Wilson ( Angel Olsen, Dawes; Jackson Browne, Roger Waters..) odradili su lavovski posao na albumu.
Kao niti jedan prije, ovaj album prepun je orkestracija, drugačijij rješenja u kompoziciji i naravno, ispeglan do zadnjeg detalja.
Svih 11 pjesama na albumu u najmanju ruku su vrlo dobre i kao cjelina funkcioniraju besprijekorno. A to je sve šta od albuma mogu tražiti.
A neke od njih su stvarno biseri.
Album otvara Chloe koja kao da je ispala iz 1920-tih, savršena pjesma za bilo koje doba dana, može i u ponoć na vrhuncu tuluma, ne bih se bunio.
Goodbye Mr. Blue priziva Harry Nilssona i Everybody’s talking , a prvi singl Funny girl svakim slušanjem zvuči sve bolje, jedna je od onih “klasičnih” FJM skladbi.
Only a fool kao da je ispala iz kataloga Randy Newmana , a Olvidado ( Otro momento ) zalazi na teren bossa nove, i opet – Tillman se tu sjajno snalazi.
Svatko će na albumu pronaći svog favorita, naravno. Za mene je to predivno spora Buddy’s randezvouz :
Everybody’s girl
What’s the point of being everybody’s girl?
Maybe you think that way there’s no chance getting hurt
Living for no one costs me way more than it’s worth
I da, ima gomilu “Beatlesa” na albumu, a to nikako ne može bili loše :)
Slušaj ćaću.
autor: tomislav gracin, 27/04/2022
Arhiva

It’s been said that writing about music is like dancing about architecture (impossible and absurd). But what about singing about movies?

Na Drag City najavi albuma pišu ovo “There ARE no simple songs — only simple people. And since guns don’t kill people, Simple Songs will have to do. Super-sweet terrorism from our very own latter-day Spector!”
playlist