u eri bendova kao što su U2, Guns n’ Roses, Nirvana, Pearl Jam, Metallica, R.E.M. ili Beastie Boys, koji su, svaki na svoj način stremili modernom zvuku, Crowesi su nakon prvog (najuspješnijeg po prodaji) albuma krenuli u istraživanje onoga šta danas volimo nazvati “americana” ili korijeni američke glazbe. Daleko od toga da je prvi album loš, možda je više okrenut čistom rock and rollu, baziranom na rifovima, jednostavan i više utopljen u zvuk osamdesetih, a postigao je veliki uspjeh singlovima Jelaous Again, Hard to Handle (obrada velikog Otisa Reddinga) i She Talks to Angels, između ostalih.
. . . a onda se na MTVu pojavio spot sa bendom kako izvodi Remedy . . .
Sjećam se da sam ispred javnog WC-a kod kina Tesla kupio album na kazeti. Presnimljen , naravno.
Obožavali smo ovaj album. Mogao si uzeti gitaru i skinuti All i Want is You od U2, November Rain od G’n’R ili Black od Pearl Jama, ali šta su pobogu ovi ljudi svirali? Ovo su bile gitare iz močvare, hvatovi koje ti ostavi otac u posljednjoj oporuci, glazba koja se valjda prenosi sa koljena na koljeno i što je najvažnije, album je zvučao kao da je bend ušao u studio, odsvirao materijal uživo, zapalio studio i otišao u obližnji saloon sašit karton Jack Danielsa.
Steve Gorman na bubnjevima je veličanstven. Na solo gitaru je došao Marc Ford bez kojega ovaj album vjerovatno ne bi zvučao ovako dobro. Braća Robinson su upili sve mudrosti bluesa i iznjedrili neke pjesme koje evo i 2016. zvuče svježe i nenadjebivo u svom žanru.
Od 10 pjesama na albumu možda su samo, i to uvjetno rečeno “Black Moon Creepin” i “No Speak no Slave” malo lošije. Ostalo je meeed. “Sting me” sa svojim zaraznim grooveom i zvečećim gitarama otvara album. “Remedy”! “Thorn in my pride” koja se diže i spušta, divlja i plete, “Bad Luck Blue Eyes”, netipična balada. Bend kao da se ne može suspregniti da ne eksplodira. “Hotel Illness” za jahanje prerijom. “My Morning Song”, svaki put se naježim. I veličanstvena “Sometimes Salvation” sa onim rifom koji kasni i vokalom na rubu deranja lansira rythm and blues u neku drugu dimenziju.
Dame i gospodo, ˝The Southern Harmony and Musical Companion˝.
Hvala ti Bože za Ameriku.
1. Sting Me 4:40 2. Remedy 5:22 3. Thorn In My Pride 6:03 4. Bad Luck Blue Eyes Goodbye 6:28 5. Sometimes Salvation 4.43 6. Hotel Illness 3:59 7. Black Moon Creeping 4:54 8. No Speak No Slave 4:01 9. My Morning Song 6:15 10. Time Will Tell 4:07
Iako krajnje podcjenjeni, Thin White Rope su ostavili dubok trag na glazbenoj sceni, što se najbolje vidi u činjenici da je njihova valorizacija uslijedila tek nakon prestanka djelovanja. Jednostavno, bili su stoner prije stonera, desert rock prije Giant Sanda i Calexica, grunge prije grungea, alter country prije no što je zaživio termin ‘No Depression’. Njihov je silovit, mračan i agresivan zvuk uz nadrealne stihove Guy Kysera stvorio jednu snovidnu pustinjsku domenu u kojoj se poput dana i noći izmjenjuju slike ekstaze i užasa. Album ‘Sack Full of Silver’ možda ponajbolje opisuje rečeno!
