KLFM

Autopsia: ‘Death Is The Mother Of Beauty’ & ‘Wound’

U ovotjednom noćnom programu subotom/nedjeljom nakon reprize Soda Fountaina možete od 01.15 h, u okviru emisije Polibiotičke strukture preslušatai dva rana uratka projekta Autopsia, nastala početkom devedesetih. Riječ je o studijskom albumu Death is the Mother of Beauty (1990.), te uratku kompilacijskog karaktera Wound iz 1991.

Ova su djela nastala desetak godina nakon početka djelovanja kolektiva i na određeni način nagovješćuju početak njegove (uvjetno rečeno) intrenacionalne faze. Vrijeme je to raspada Jugoslavije, te Autopsia bira dodatna ‘uporišta’ poput Praga i Londona. Štoviše, neka od njih već su prethodno bila definirana – London, primjerice, još od ranih osamdesetih. U svakom slučaju, glavni grad Češke republike postaje i ostaje središnja točka djelovanja.

Autopsia doživljava modernizam kao historicizam. Autopsia je nastala kao postmoderni projekt na stajalištima koja su radikalni otkloni od modernizama. Sve što je modernizam nije Autopsia. Ali, Autopsia koristi modernizam da bi pokazala kako pripada povijesti i kako iz povijesti crpi onaj smisao koji se ne da etiketirati historijskim razdobljima. U vrijeme kada je nastala Autopsia pojave koje su označile distancu između modernizama i postmodernizma jedva su se dale naslutiti. Postmodernizam Autopsie temeljen je na obratu prema samome sebi, prema vlastitim iskustvima, suprotno od naučenih lekcija. Vlastite vrijednosti i vlastiti kriteriji nesumnjivo su bili u sukobu s paradigmom moderniteta na koju su se vodeći autoriteti oslanjali. Autopsia je otpočela sumnjom u autoritete i naišla na posve otvoreno područje koje se naziralo kao vrijeme «nakon moderne». Zato je Prag postao toliko važno mjesto za situiranje Autopsie – mjesto koje je otkrivalo svoja zaboravljena lica skupa s projektima Autopsie. Projekti Autopsie bili su u tom času stopostotna stvarnost koja je omogućavala hibridne spojeve različitih razdoblja, pa tako i modernizma.

Ovaj ulomak intervjua za časopis TEMA (Roland Orcsik, 2008.), poprilično jasno definira modus operandi projekta, kao i njihov karaktersitičan stav o odnosu historicizma i modernizma. Pojedinci će možda uočiti određene sličnosti s modelom retroavangarde u slučaju Neue Slowenische Kunsta, no u pravilu bi se trebalo kloniti takvih kontraproduktivnih poredbi. Dok je NSK u prvom redu svojevrsno ‘prearanžiranje’ prošlosti u smislu zaloga za sadašnjost korištenjem slovenske nacionalne ikonografije te retro pravaca i ideološkog simbolja, Autopsia odbacuje pojam vezanosti za neku striktno definiranu točku na globusu koja bi se mogla zvati ‘domovinom’.

Uostalom, u istom intervjuu članovi projekta tvrde :

Pogrešno bi bilo misliti da je Autopsia „začeta u jednoj državi”. Moglo bi se reći da su počeci Autopsie imali kartografiju koja je uključivala više država, bolje je reći – gradova. Od samog početka Autopsia nije pripadala niti jednom državnom sistemu. Njezina je povijest nomadska. Umjetnici koje spominjete, s izuzetkom NSK, pripadaju posljednjim ostacima avangarde. Autopsia počinje tamo gdje avangarde završavaju. «Avangarda» je danas historijski ostatak kojim se Autopsia bavi na laboratorijski način ali mu nikad nije «pripadala». Ne može se reći da je Autopisa djelovala u okvirima bilo kakvih kulturnih prostora kao historijskih kategorija. Autopsia je prolazila kroz različite kulturne prostore kao što se prolazi kroz slike neistraženih predjela. Ako se u tom kretanju nailazilo na skrivene «dragocjenosti» onda bi to postajali impulsi za stvaranje novih projekata. Autopsia je stalno u kretanju kroz kulturne prostore a mjesta boravka su irelevantna. Autopsia nema «pogled» na političke dijelove Europe, ne postoje predrasude o tome gdje će se i kada naići na impulse koji će pokrenuti interese za nove projekte.

Prvonavedeni album; Death is the Mother of Beauty prožet je europskim duhom, no nemojte si dozvoliti da Vas stereotipi zavedu na transputicu. To je prikaz Europe i njezinog između ostalog i duhovnog naslijeđa u jednom možda kritičnom trenutku, no takvi trenuci su prije pravilo no iznimka u njezinoj dvomilenijskoj povijesti.

S druge strane, kompilacija Wound je zbog samog svojeg karaktera zbirke koja ne potpada analizi trenutka ili određenog stanja potencijalno rasplinutije djelo, no upravo zato pruža nešto širi i fleksibilniji uvid u ono što Autopsija jest… mada, nipošto potpuni. Shvaćanje Autopsije implicira njezino prihvaćanje, no ta je naizgled jednostavna jednadžba vrlo dug i složen postupak nad kojim glave razbijaju ne samo ordinarni konzumenti ‘drugačijeg glazbenog i inog izričaja’, već i kunsthistoričari i teoretičari popularne kulture.

Možda Vam izgleda kako spomenuti pojam ‘popularne kulture’, presumpcijski nespojiv s radom kolektiva strši poput govna u punču, da se poslužim frazom iz popularne američke komedije Up the Academy. To ima smisla i to na više razina, i to ne samo zbog strogog izbjegavanja takvih klasifikacija nametnutog od samog kolektiva, već i zbog apsurda takve klasifikacije. Abrevacija ‘popularne kulture’ jest pop, a on je pak sinonim za konzumerizam i prolaznost. Možete li umjetničke produkte Autopsije svrstati pod takav uobičajeni, sveprisutni model? Definitivno NE!

Mogu proći dani, tjedni, stoljeća nošena poput slabo vidljivih ptica nad obzorom gdje veliki oblaci prate migracije manjih, a hladni zrak struji ispod preostalog vedrog dijela neba. Ništa se neće dogoditi. Jer, unatoč rođenju u ex Jugoslaviji, Autopsija nije nit jugoslavenski nit srpski bend. Najmanje od svega jest ‘bend’. Ako nešto već jest – a definiicije su ono najgore; kukavičje jaje koje mnogi podmeću ovom briljantnom projektu, Autopsia je od vremena i prostora otklonjen pogled na historicizam i njegovu ostavštinu, koja pak može biti u vidu naslijeđa umjetničkog i svakog drugog kreativnog stvaralaštva (uključujući i industrijsku proizvodnju), pogled istovremeno jasno usmjeren ka prošlost kao i prema nekom nedokučivom hibridu tmurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

U mnogo su navrata članovi kolektiva Autopsia naglašavali kako je ključni motiv kojim se bave smrt. Ne ona dobra, stara, svima znana prikaza u ogrtaču i s kosom u ruci, već smrt kao posljedica entropijske strelice vremena: ideali su iznevjereni, a modernizam tek ponavlja već viđene slike koje figuriraju poput nadgrobnih spomenika nad jednom etapom civilizacije.

Istina je izgubila smisao, ostalo je samo vjerovanje, čista vjera bez religija i ideologija!

Uistinu, nema smisla broditi neistraženim i slabo poznatim morima tek u svrhu profanizacije i bespotrebne mistifikacije nečeg što ionako klizi van definicija. Uzimajući tek ovu glazbenu komponentu, jednu od brojnih u širokoj paleti Autopsijinih izričajnih sredstava, pokušati ćemo Vam dočarati o čemu je u stvari riječ, u nadi da je jedan studijski album uparen s jednom kompilacijskom zbirkom dovoljno suvisao način za postizanje takvog cilja!

Autopsia: Death is the Mother of Beauty (1990.)

01 Scars Of Europa 5:01
02 Signs Of Bodies 5:04
03 Signs Of Machines 5:20
04 Gate 5:44
05 Silentium Post Clamores 5:27
06 Death Is The Mother Of Beauty 5:24

Autopsia: Wound (1991.)

01 In Vivo 13:13
02 The Cyclic Cross Of Hendaye 8:17
03 Kissing Jesus In The Dark 5:24
04 Red Nights 6:39
05 Warmwood 3:04
06 11th Enochian Key 5:49
07 His Secret Sin 5:01
08 Ignis 4:37