UFO

– – .

Možete li se prisjetiti neke pjesme čija tema nije vezana uz one prizmene /love, r’n’r, drugs…/ obrasce, već koja si daje pravo govoriti o nekim neobičnim, neshvatljivim pojavama, primjerice svim onima koje podrazumijevamo pod pojmom NLO; odnosno UFO? Začudila bi vas činjenica koliko mnogo u stvari ima takvih skladbi, odnosno kako UFO kao pojava na rubu paranormalnog sasvim pristojno egzisitira u suvremenoj rock pjesmarici, počevši od Byrdsa i Bowiea, preko Yesa i Sonic Youtha, pa do Pixiesa i Radioheada. Ipak, emisija započinje kratkim, polusatnim albumom zvanim UFO (kako drugačije), američkog kantautora Jima Sullivana koji je godine 1975. svoju životnu opsesiju ovim misterioznim letjelicama platio svojim jednako tako misterioznim nestankom, kojeg opet nije teško povezati s tom njemu omiljenom pojavom!

 

a) Jim Sullivan

Priznajte, Jim Sullivan i nije neko poznato ime. Tek ćete nakon podužeg pretraživanja glazbenih časopisa ili enciklopedija nabasati na pokoji kratki redak o tom kalifornijskom kantautoru i njegovom nevelikom opusu koji se mjeri s tek dva solidna albuma.

No, zahvaljujući nekim događajima iz svojeg života, Sullivan ostaje jednom od onih nedokučivih jedinki s rock scene čija je misteriozna sudbina i više no zanimljiva, a za večerašnju temu itekako znakovita.

FrontPromotrimo u prvom redu tematiku Sullivanovog prvog albuma nazvanog ni više ni manje nego U.F.O. Kroz pjesme se provlače prazni pustinjski autoputevi, zapušteni moteli, noćne more, čudnovata i neobjašnjiva svjetla na nebu… Već je na prvi pogled jasno kako bi takav poetski background mogao poslužiti za neku nikad snimljenu epizodu Dosjea X. Ali, ono najvažnije jest vrijeme nastanka ovih pjesama: godina je 1969., tako da one osam godina prethode kultnom Spielbergovom filmu Close Encounters of the Third Kind, a spomenutoj seriji koja je dodatno popularizirala ovaj fenomen punih četvrt stoljeća.

Netko će reći – ni prvi ni zadnji koji je svoje kompozicije prožeo elementima UFO folklora, no biti će samo djelomično u pravu. Naime, Sullivanov U.F.O. ne samo da je prvi konceptualni album takve tematike, već i jedan od prvih konceptualnih uradaka uopće.

Ali, to nije sve. Ono najtajanstvenije u čitavoj ovoj priči je ostavljeno za kraj i to ne samo kraj ove kratke najave, već i kraj samog Jima Sullivana, kakav već on bio!

Početak je godine 1975. i Jimov se brak upravo raspao. Nije više bilo smisla ostati u Los Angelesu, posebice pošto mu je nedavno ponuđen angažman rezidencijalnog glazbenika i organizatora u jednom od brojnih nešvilskih Country & Western klubova. Tako je 04. ožujka u ranim poslijepodnevnim satima Jim sjeo u svoju Volkswagen bubu zaputivši se ka obećanim svjetlima novog života koja su ga trebala čekati u Tennesseeju. Idućeg ga je dana policija zaustavila u Santa Rosi te privela u postaju zbog alkotesta, no pošto je bio ‘čist’, Jim je nakon nekoliko sati nastavio svoje putovanje u ništavilo. Idućeg je dana bukirao sobu u motelu La Mesa i to je izgleda zadnji potez koji je nesretni kantautor izveo na trećoj planeti od Sunca. Dva dana nakon što je Jim zadnji put viđen, njegova je bijela, dilandogovski ukleta VW ‘buba’ pronađena nekih 26 milja istočnije, na području New Mexica, no od njega nije bilo ni traga ni glasa. Ovo s tragovima shvatite doslovno, jer da je napustio vozilo i odlutao, njegovi bi tragovi itekako trebali biti vidljivi u okolnom prašnjavom pustinjskom tlu. Policijska istraga ustanovila je tek neke banalne ali svejedno zanimljive detalje: krevet u motelskoj sobi bio je uredno posložen, a ključ iste nije bilo moguće pronaći. Tek su neke izjave svjedoka o čudnim svjetlostima na nebu u noći njegova nestanka davale naslutiti drugačiju dimenziju Sullivanovog kraja.

Ovako možemo tek nagađati što se uistinu dogodilo, no za nekakav smisleni scenario ne treba čak ni imati pretjerano mašte. Takve se stvari nažalost događaju, koliko god ih mi negirali pozivajući se na nekakva znanstvena stanovišta ili vjerska uvjerenja koja nam poprilično neargumentirano i neuvjerljivo konstantno nameću mišljenje da smo jedina inteligentna bića u svemiru.

Nije na odmet spomenuti da se dvadeset godina poslije u Walesu zbio jedan sličan događaj. Pogađate, riječ je o sličnom nestanku, no ovaj put je akter priče bio Richey Edwards, gitarist Manic Street Preachersa, inače osoba, za razliku od staloženog i promišljenog Sullivana, definitivno sklona autodestrukciji, pa u ovom novijem slučaju čak i najokorjeliji skeptici ne sumnjaju u planirano i vješto izvedeno samoubojstvo.

nestao u pustinji???

nestao u pustinji? (slika s poleđine albuma “U.F.O.”)

Kako je, dakle, skončao Jim Sullivan? Kako su izgledali zadnji trenuci njegova života? Možda su to detalji priče koja završava mješavinom SF-a i horrora, no jedno je sigurno – taj je zamalo anonimni kantautor vizionarski predvidio vlastiti kraj, pridruživši se tako širokoj paleti umjetnika u rasponu od Ivana Gorana Kovačića, autora Jame ali i bolno prediktivne pjesme Moj grob, koji je na koncu skočao od četničkog noža, preko Warrena Zevona čiji je uzrok smrti azbestoza (sjetite se stihova Kickin’ asbestos in the factory, punchin’ out Chryslers in the factory, breathin’ that plastic in the factory), ustrijeljenog rappera Tupaca Shakura (I been shot and murdered, can tell you how it happened word for word), Jeffa Buckleyja koji je poginuo utopivši se u rijeci (opet zlokobni stihovi: Dream brother, dream brother, dream, dream, dream asleep in the sand with the ocean washing over), Johna Denvera stradalog u zrakoplovnoj nesreći (Cause I’m leaving on a jet plane, don’t know when I’ll be back again), pa do Johna Lennona koji je u jednom intervjuu izjavio: I’ll probably be popped off by some loony.

Imajući, eto, u vidu sve ove jezive sudbine, možda Jim Sullivan i nije tako loše prošao. No, sve to spada u sferu nagađanja.

Jim SullivanU.F.O. (Light in the Attic Records, 1969.)

  1. Jerome – 2:44
  2. Plain As Your Eyes Can See – 2:24
  3. Roll Back The Time – 2:10
  4. Whistle Stop – 2:33
  5. Rosey – 3:18
  6. Highways – 2:47
  7. U.F.O. – 2:46
  8. So Natural – 2:59
  9. Johnny – 4:00
  10. Sandman – 2:25

 

 b) UFO

 

Project Leader: If everything’s ready here on the Dark Side of the Moon… play the five tones.

/Steven Spielberg; Close Encounters of the 3rd Kind/

Ustaljeno je mišljenje kako je UFO pošast krenula u godinama po završetku Drugog svjetskog rata, kada su se zaredali slučajevi poput svjedočenja amaterskog pilota Kennetha Arnolda (koje je praktički i začetak korištenja danas uvriježene kovanice ‘flying saucer’, odnosno leteći tanjur), pogibije također američkog zrakoplovnog časnika Thomasa F. Mantella (posljednje su njegove riječi koje je kontrola leta zaprimila bile: it’s incredibly large… and got windows!) ili pak već mitskog crasha navodno izvanzemaljske letjelice na visoravni između Corone i Roswella u New Mexicu početkom srpnja 1947. No, moguće je da ova priča ima korijene u davnim vremenima, u samim začecima ljudske rase, a možda nikad nije ni imala strogo definirani početak. Fantomske su letjelice viđane još u doba Rimskog Carstva, zatim tijekom Srednjeg vijeka, a sve frekventnije u razdoblju nakon Druge industrijske revolucije. Ipak, bit i narav spomenutih pojava još uvijek ostaje u sferi nagađanja i pretpostavki. No, ono što se može tvrditi sa sigurnošću jest činjenica da se nastanak ranih elemenata rocka terminološki preklapa s tim glomaznim poratnim valom uočavanja neidentificiranih letećih objekata. Slučajnost? Samo donekle, pošto oba trenda svoj nastanak duguju poslijeratnom duhu vremena i novom omjeru snaga na globalnoj sceni. Ukoliko rudimenti rocka idu ukorak s novim optimizmom kao i rađanjem beatničkog trenda lutanja od obale do obale, UFO najezda barem jednim dijelom svoju eskalaciju duguje zahlađenju odnosa između novih velesila a bivših ratnih saveznika, Sjedinjenih Država i SSSR-a. Svako je svjetlo na nebu, svaki zrakoplov u magli, čak i pojedino jato gusaka, u paničnom strahu bivalo pogrešno pretpostavljeno kao nekakvo supertajno komunističko oružje. Realno govoreći, u eri McCarthyjevog lova na vještice takve pretpostavke i nisu zvučale toliko blesavo. To bi mogla biti jedna poveznica između dvije dominantne subkulturne mitologije začete u ranim pedesetima – obje su, uostalom, isprva odbacivane kao nešto neadekvatno, neprimjereno, i trebala su proći najmanje dva desetljeća da ih se počne razmatrati u donekle stvarnijem analitičkom svjetlu, a ne samo kao kult pojedinih zaluđenika.

0Stoga ne čudi što je tematika rock pjesama još od pionirskih dana povremeno bivala bojana segmentima UFO mitologije. Naravno, nemoguće je dati odgovor na pitanje tko je prvi uporabio mala glavata stvorenja i nebeska svjetla u namjeri da bar na trenutak svoje stvaralaštvo rastereti od sex & drugs stereotipa, no očito je kako je sredinom šezdesetih takav pristup već uzeo maha. Uočljivo je to, mada još prikriveno, u nekim skladbama sastava kao što su The Beatles, The Rolling Stones ili Jefferson Airplane, no jedno nedvojbeno spominjanje izvanzemaljaca i njihovih letjelica datira iz godine 1966. kada The Byrds na svojem albumu Fifth Dimension snimaju pjesmu Mr. Spaceman koja unatoč veseloj blues/folk pozadini sasvim pristojno progovara o nečemu što će već za desetak godina postati poznato kao alien abductions. Ovi pioniri brojnih glazbenih pravaca, između ostalog i space rocka, na svojem idućem ostvarenju, Younger Than Yesterday (1967.), objavljuju još jednu pjesmu izvanzemaljske tematike, C.T.A.-102. Za neupućene, riječ je o tada svježe otkrivenom kvazaru čije su vremenski usklađeno odašiljanje mlazova gama zraka naivci proglasili prvim radijskim signalom neke nepoznate izvanzemaljske civilizacije.

Dvojbeno je u kojoj su mjeri upravo The Byrds utjecali na mladog kantautora Davida Jonesa iz Lambetha, južni London, no njegovi su kasniji uradci često bivali prožeti sličnom tematikom. Već na službeno prvom albumu Space Oddity iz 1969. (kojeg je snimio pod pseudonimom David Bowie, pošto su već tada na lokalnoj sceni postojala barem tri Davida Jonesa) potpisuje i istoimenu skladbu koja, istina, možda i ne spominje druga inteligentna bića, ali se zato zdušno bavi tematikom svemirskih putovanja. Toj će preokupaciji ostati vjeran i u nadolazećim razdobljima što je vidljivo iz imena pjesama poput Life on Mars, Memory of a Free Festival, Starman, Hello Spaceboy i sličnih, a svoj će image svemirskog bića nasukanog na negostoljubivoj planeti Zemlji samo potvrditi ulogom u filmu The Man Who Fell to Earth redatelja Nicolasa Roega, inače ekranizaciji istoimenog SF romana Waltera Tavisa. Čak će se i jedan uvjetno rečeno prizemni folk rock autor kakav je Neil Young poigrati za rane sedamdesete još uvijek autsajderskim UFO pojmovima – tekst pjesme After the Goldrush uopće nije dvosmislen!

Connecticut, 2005.

Connecticut, 2005.

Zanimljivo, progresivni sastavi aktualni ranih sedamdesetih i nisu previše polagali na tu novovijeku almost religion opsesiju drugim svemirskim svjetovima i njihovim stanovnicima, uglavnom iz razloga što su svoj interes usmjerili prema alternativnoj zemaljskoj povijesti i svemu onome što je danas poznato kao fantasy. Mogu se spomenuti tek Yes koji su na svom ‘silaznom’ albumu Tormato (1978.) snimili pjesmu Arriving UFO, kao i Jethro Tull sa svojim tematskim uradkom A (1980.) gdje pomalo karikiraju Spielbergov koncept Bliskih susreta treće vrste (na pitanje zbog čega baš slovo A u nazivu albuma, Ian Anderson novinaru odgovara kratko i banalno: to je inicijal mojeg prezimena!). Steve Hillage, bivši gitarist ‘canterbury scene’ sastava Gong, na svojim samostalnim ostvarenjima iz sedamdesetih također forsira ovu tematiku, u što se lako možemo uvjeriti preslušavajući albume poput L, Motivation Radio ili Green (pjesme U.F.O. Over Paris, Light in the Sky i mnoge druge).

Scientist 1: Einstein WAS right!
Team Leader: Einstein was PROBABLY one of them!

/Steven Spielberg; Close Encounters of the 3rd Kind/

Kad smo već kod engleskih progresivaca, bilo bi nepravedno ne spomenuti Pink Floyd koji će vremenom postati sinonim za space rock band. No, kasnih se šezdesetih taj veličanstveni sastav još oslobađao naslijeđa Syda Barretta, još jednog od onih kojima su vile, vuci, hajduci, patuljci i jednorozi bili srcu draži od buljookih sivih glavonja, a prve se naznake buduće kozmičke zanimacije mogu pronaći po njegovu odlasku iz benda rane 1968. na albumu A Saucerful of Secrets gdje na opće iznenađenje Waters još uvijek ne pjeva o zlim nacistima koji su ubili tatu već potpisuje skladbu Let There Be More Light koja se najjednostavnije može protumačiti kao the song about an UFO sighting, landing and communication attempting.

Then at last the mighty ship
Descending on a point of flame
Made contact with the human race
at Mildenhall

Now, now, now is the time – time
Time to be – be – be aware

Carter’s father saw him there and
Knew the road revealed to him
The living soul of of Hereward the Wake

Oh, my, something in my eye – eye
Something in the sky – sky
Waiting there for me

The outer lock rolled slowly back
The service men were heard to sigh
For there revealed in glowing robes
Was Lucy in the sky

/Roger Waters – Let There Be More Light/

Zanimljivo je kako se viđenja navodnih nezemaljskih letjelica kao i neobičnih bića intenziviraju tijekom sedamdesetih. Mediji sada znatno slobodnije objavljuju priče ljudi koji su imali nekakav bliski kontakt s nepoznatim, a filmska i televizijska produkcija pristupaju ovom problemu na oprezniji no ujedno i objektivniji način – koristeći upravo iskaze svjedoka kao elemente koji će priči dati temeljnu strukturu. To je u svakom slučaju bitan napredak u odnosu na paranoične pedesete u kojima su filmovi slične tematike uglavnom štancani po stereotipnom modelu gdje karikirani monstrumi kojima još samo nedostaju srp i čekić na svemirskim odorama nadiru iz nebesa s ciljem osvajanja i uništenja Zemlje koja u općem slučaju biva na jedvite jade spašena požrtvovnošću nekog hrabrog Amerikanca – dakle, happy end!!!

Takav je razvoj događaja ostavio traga i na glazbenoj percepciji trenda. Istovremeno, provokativni je punk, izričaj bez dlake na jeziku koji je sredinom sedamdesetih preuzeo primat od nekih dobrano zastarjelih i temeljito sažvakanih pravaca poput već spominjanog progresivnog rocka, pružio UFO tematici znatno plodnije tlo. Njemačka je punk diva Nina Hagen jedna od onih kreativnih jedinki čiji je rad ispunjen aluzijama na pojave neidentificiranih letećih objekata, što je očito iz koncepta njezinih albuma te pjesama bolno direktnih imena kao što su UFO ili Flying Saucer. U svakom slučaju, glazba kasnih sedamdesetih i manje-više čitavih osamdesetih obiluje nebeskim svjetlima, čudnim bićima i pojavama. Imena odrasla na punk naslijeđu s mnogo manje dvojbe prilaze tim temama – spomenimo tek engleski The Wedding Present (UFO i Flying Saucer, nazivi koji pomalo koincidiraju sa spomenutom Ninom), zatim rodonačelnike nešto komercijalnijeg pristupa hardcore punku, minesotski sastav Hüsker Dü (Books About UFOs s albuma New Day Rising), kultne The Pixies koji su NLO folkloru posvetili pregršt skladbi (dovoljno je tek spomenuti Motorway to Roswell i The Happening), pa i njihove velike uzore Sonic Youth čija pjesma Disappearer (album Goo, 1990.) govori ni manje ni više nego o izvanzemaljskoj otmici!

img_2607_ufos-are-real-alien-ufo-sightings-flying-saucers-extraterrestrial-visitations-4By the time they reached the Flume, north of North Woodstock, the object had grown in size and Barney noticed that it had an unusual motion in that it would dart away to the west and then back, closer each time. At Indian Head, Barney stopped the car again and looked at the object with the binoculars. He could now see multi-colored lights and rows of windows on the pancake-shaped object, which was huge and was only a hundred feet away. He walked closer to the craft, and could see occupants standing inside, one of which he said seemed to be the “leader”. He became very frightened and ran back to the car, where Betty was waiting. He started the car and took off quickly. They could no longer see the object, but they heard a beeping noise.

Sometime later, they heard the beeping noise again, and noticed that they were thirty-five miles south of Indian Head, at Ashland. They drove on home to Portsmouth without further incident.

(izvadak iz slučaja Betty i Barneyja Hilla, New Hampshire, 1961.)

 Jasno je da teorije zavjere nisu ništa drugo do besmislena pošast vjerovanja u bajke, odnosno način na koji laici sebi objašnjavaju neke stvari koje njihovi maleni mozgovi ne mogu dokučiti. Nedostatak poznavanja temeljnih fizikalnih zakona lako se može kompenzirati forsiranjem priča o tajnim organizacijama i zlim vladama velikih sila koje iza leđa naivnog pučanstva ispijaju whisky ili votku s predstavnicima intergalaktičkih konkvistadora i krvožednih humanoidnih guštera. Pored svega, upravo su urote sa svojim spuštanjem UFO pojava na prizemnu razinu uključivanjem politike i ljudskog faktora uništili onu ranu izvanzemaljsku romantiku kakva je još postojala u ranim sedamdesetima. Srećom, nikad nije nedostajalo ljudi spremnih ismijati te nebulozne predodžbe. Jedan od prvih bio je američki kantautor Ray Stevens sa svojim velikim hitom I Saw Elvis In a U.F.O., gdje će u potencijalnu izvanzemaljsku letjelicu ugurati ne samo Elvisa, već i Howarda Hughesa, Jimmyja Hoffu te Imeldu Marcos.

Slično su postupili i vječiti zajebant Mojo Nixon (sjećate se njegove sprdačine Jesus at McDonald’s?) sa skladbom UFOs, Big Rigs & BBQ, kao i Australac Joe Dolce koji je UFO konspiratore pošteno ismijao pjesmom Ain’t No UFO Gonna Catch My Diesel. Usput kazano, Dolce je svoj nadimak izabrao prema navodnoj izvanzemaljskoj bazi u New Mexicu gdje se, kako pojedinci vjeruju, u dubinskim etažama vrše grozni eksperimenti na ljudima i sličnim životinjama, a produkti takvih opita su poznati kao Chupacabra, Mothman ili David Icke. Također, njegova pjesmica Crop Circles In My Marijuana možda je najveličanstvenija pljuska u lice svim tim nadobudnim zaluđenicima koji urote vide u svemu.

Wisconsin, veljača 2003.

Wisconsin, veljača 2003.

Očekivano, i u devedesetima su glazbeni sastavi nastavili koristiti ovu plodnu, bogatu i iznad svega neiscrpnu tematiku. Ultimativni album desetljeća, OK Computer Radioheada donosi tako pjesmu koja imenom priziva dobrog starog Boba, Subterranean Homesick Alien. Thom Yorke, koji usput kazano nalikuje na opetovano otimanu osobu, ovdje nam pjeva o ljepoti hipotetičkog susreta s vanzemaljcima. Jest, naivno je to i glupo, skoro u rangu Yesovog pjevača i tekstopisca Jona Andersona koji je u već spominjanoj Arriving UFO doslovno molio glavonje da ga posjete i otmu. Stoga i očiti yesoidni zvučni zid Radioheadove alienske pjesme najvjerojatnije nije slučajnost.

Michael Stipe ide jedan korak dalje, pa u kompoziciji Hope (album Up, 1998.) sa samim sobom polemizira o viđenju NLO-a u danima djetinjstva, kao i mogućnosti križanja ljudske i reptoidne DNK. Mada, Hope je jedan od onih tekstova koji slušatelja ostavljaju s dvojbom ‘što li je to autor želio kazati?’.

U godinama koje su uslijedile, UFO vlaku priključili su se i Mike Doughty (Soul Coughing) koji je za potrebe albuma Songs In the Key of X, soundtracka serije The X-Files, napisao stvarčicu Unmarked Helicopters koja završava optimističnim stihom they said it was a weather balloon. Izazovu nisu odoljeli ni čudan čovjek čudnog imena, Sufjan Stevens (skladba Concerning the UFO Sighting Near Highland, Illinois), Yo La Tengo (Texas Man abducted by Aliens for Outer Space Joy Ride), pa čak i štovani ljevičarski dušebrižnik suvremene kantautorske scene, Londončanin Billy Bragg. On je, naime, uz svesrdnu pomoć sastava Wilco i blagoslov stanovite Nore Guthrie na prijelazu tisućljeća uglazbio zaostali poetski opus njezinoga oca Woodyja, između ostalog i poemu znakovita imena My Flying Saucer.

article-1162711-03F35AD8000005DC-710_634x470Ova priča nema strogi kraj. Štoviše, samo će rasti i razvijati se, pošto je nakon sramežljivog početka kroz skladbe The Byrda i ranog Bowiea te nešto konkretnijeg proboja u osamdesetima glazbena ufomanija i njoj pripadadna ikonografija postala jedan od klasičnih temelja  suvremene glazbe.

U svakom slučaju, takve su pjesme zahvalna materija uz koju se pojedinac može pristojno odmoriti od već pomalo zamornog forsiranja ljubavne tematike, vapaja za mirom u svijetu, samoanaliziranja i svega ostalog što sačinjava devedesetidevet posto stihova u suvremenoj glazbi.

Lacombe: I believe that for everyone of these anxious, anguished people who have come here this evening, there must be hundreds of others also touched by the implanted vision who never made it this far. It’s simply because they never watched the television. Or perhaps they watched it, but never made the psychic connection.
Walsh: It’s a coincidence. It’s not scientific.
Lacombe: Listen to me, Major Walsh, it is an event sociological.

/Steven Spielberg; Close Encounters of the 3rd Kind/

 

22/05/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,