U2 / The Unforgettable Fire (1984.)

Od ovog tjedna, u dva termina – četvrtkom i nedjeljom krećemo s tjednim emitiranjima albuma koji su na određene načine obilježili povijest popularne glazbe, Nastupna je čast dopala sastav U2 i njihov kultni album ‘The Unforgettable Fire’ iz 1984.. Dio razloga ovakvog izbora dijelom jest i oponiranje aktualnom, bezukusnom i mlakom U2 koji jedini uspjeh još postižu promovirajući kompaniju Apple, no ne treba zaboraviti da je kroz dva tjedna trideseta obljetnica objave ovotjednog kultnog albiuma!

 

Prije nekoliko dana objavljen je trinaesti studijski album nekoć perspektivnog sastava, a danas otrombljenog dinosaurusa U2. O uratku zvanom Songs of Innocence nema se što pametno kazati, pošto dublinska četvorka u manjku ideja, koji je očito posljedica lagodnog života i megapopularnosti, također više nema nešto pametno reći – naprotiv, sve se svodi na recikliranje svjetlijih točaka iz neke bolje prošlosti. No, cilj ovog teksta nije ukazivati na promjene koje su Bono i društvo doživjeli u razvoju od mladih kršćanskih ljevičara iz dublinskih betonskih predgrađa pa do korporacijskih glasnogovornika tvrtke Apple, već skrenuti pažnju na jedno istinsko remek djelo iz mlađahne, zlatne U2 faze; možda i posljednji njihov rad ispunjen poletom i neopterećen problematikom show businessa i nabijanja bankovnih računa. Po mojem skromnom mišljenju bio je to The Unforgettable Fire, album koji je na određen način najavio nadolazeće promjene i koji će kroz petnaestak dana slaviti trideset godina od objavljivanja.

Inicijalno, ova je ploča trebala zvučati slično svojim prethodnicima; dakle biti prožeta odrješitom, čvrstom podrškom ritam sekcije na koju se nadograđuju Edgeovi distorzirani razlomljeni akordi i Bonov zamalo deklamatorski vokal. To i nije čudno, uzme li se u obzir činjenica da je dobar dio skladbi, odnosno radne skice istih, nastajao tijekom velike međunarodne turneje održane po albumu War (čiji je naelektrizirani i ortodoksno rockerski ambijet vjerno zabilježen na live albumu Under the Blood Red Sky i pripadnom video materijalu). No, sastav je na vrijeme shvatio da će prisilno i nemaštovito ponavljanje jednog te istog obrasca rezultirati mlakim i nemaštovitim pjesmama – jednom su dakle i oni znali izbjegavati greške kakve danas uporno ponavljaju.

41Pm+XSYkjLRješenje je potraženo u sasvim novom, drugačijem pristupu. Za početak, U2 se odrekao usluga svojeg ‘kućnog’ producenta Steve Lillywhitea te uz podršku novih suradnika, Briana Enoa i Daniela Lanoisa zamijenio hermetičnost studija Windmill Lane toplinom i prostornošću dvorca Slane u irskoj grofoviji Meath, nedaleko Dublina. Ove su se odluke pokazale sudbinskima i nastajućem će uratku udahnuti dašak ležernosti, atmosferičnosti te nadasve eksperimentalnosti.

Već nastupna skladba Sort of Homecoming pokazuje opravdanost takvog izbora: za razliku od zamalo eksplozivnih uvoda u prethodna tri albuma, ona započinje krajnje opušteno, mada ne i bezbojno. Bubnjar Mullen poigrao se nešto složenijom ritmičkom shemom bez očekivane agresije, a način na koji se u idućim taktovima u igru uključuju bas i gitara jasno daje do znanja kako je U2 napravio presudan korak naprijed. Ovdje nipošto ne treba zanemariti zasluge Briana Enoa, pošto spomenuti ritmički model donekle priziva zvuk albuma Talking Headsa realiziranih pod njegovom producentskom palicom. Ipak, nije riječ o preslikavanju već iskorištene fraze, već o primjeni jednog uspjelog modela na novom polju, gdje se sastavu ostavlja dovoljno slobode i prostora kako bi sačuvali onaj kvalitetniji dio svojih zvučnih značajki. Izmjene tempa sada su učestalije i nisu svedene na nekakav nabrušeni sukob buke i tišine, već se atmosferički pretapaju, a pozadinski, nenaglašeni zvuk sintetizatora dodatno obogaćuje kolorit pjesme.

Atmosferički – da, to je prava riječ koja se neizbježno nameće pri opisu zvuka prisutnog na ovom albumu. Uostalom, skoro baršunasta mekoća prožima čak i njegove najinvazivnije brojeve, poput megahita Pride (In the Name of Love) ili pak skladbe Wire, koja možda predstavlja i najizraženiju spojnicu s prošlošću.


U2 – THE UNFORGETTABLE FIRE by huntylch

Možda se najbolji primjer navedenog može iščitati iz aranžmana i produkcije naslovne pjesme. Bogat sintetički zvuk koji ispunjava pozadinu nezamisliv je u kontekstu prethodna tri albuma i bitno bolje definira pomalo psihodelične krajobraze kakvima je sastav već težio (Ocean, Tomorrow, Into the Heart…), a dodatni su adut i vješto uklopljeni gudači, posebno izraženi u premosnicama između strofa te u rastegnutom no nipošto predugačkom fadeoutu.

Kompozicija Bad, koja se tematski osvrće na negativne strane heroinske ovisnosti (nije zgoreg spomenuti da u to vrijeme ni članstvo U2 nije bilo imuno na spomenutu boljku), eventualni je klimaks albuma i unatoč jasno definiranoj strukturi svakom pojedinačnom članu ostavlja dovoljno prostora za improviziranje, bilo da je riječ o Bonovim vokalnim egzibicijama, Edgeovim poigravanjem s echoom i drugim gitarskim efektima ili pak izričajem ritam sekcije koja povremeno iskače iz zacrtane linearnosti no redovito se vješto vraća u narativni tok pjesme.

Vjerojatno najradikalniji eksperiment na albumu jest Elvis Presley and America, pjesma koja na zadivljujući način ujedinjuje naizgled nespojive kontradiktornosti – Edgeovu akustičnu gitaru na granici čujnosti, Larryjev navalni, kotrljajući zid bubnjeva te Bonov glas koji improvizirajući (upravo tako – Eno ga je nagovorio da stihove u potpunosti improvizira preko već dovršene glazbene matrice) oscilira od ruba šapata do frenetičnosti krikova. Ukoliko pitate potpisnika ovih redova, skladba je mali polubrušeni dragulj sjaj čijih će nepravilnih faseta bend u budućnosti teško ponoviti!

Najveća pogreška koja se može počiniti pri analizi jednog ovakvog remek djela jest zapostavljanje njegovih naizgled neupadljivih segmenata, pošto se upravo u njima krije esencija navedenih promjena. Jedan od takvih je kratki instrumental 4th of July, međuigra Adamovog basa i Edgeove gitare kojoj je Eno produkcijski dao finalnu notu. Hvale vrijedna jest i fluidna balada Promenade koja zatvara ”A” stranu ploče i koja je prožeta jednom od naljepših U2 melodija ikad, dok je odjavni finale MLK (akronim imena Martina Luthera Kinga) posebna priča – naizgled se banalan tekst i jednostavna glazbena shema lucidnim korištenjem dubokih registara sintetizatora transformiraju u entitet gotovo himničke uzvišenosti!


U2 – Bad ( Wide Awake In America ) 1985 by hippie58

Bio je ovo kratki i ne pretjerano ambiciozni osvrt na jedan uistinu veličanstveni album, možda i zadnji u U2 karijeri koji s pravom može ponijeti takve epitete. Jer, već će idućom pločom Joshua Tree sastav simbolički preskočiti Atlantik i time svoju autentičnost definitivno poslati kvragu.

Na koncu, nitko nam ne može zabraniti da se prisjetimo nekih ne tako davnih vremena, samo koju godinu nakon što su buduće internacionalne zvijezde U2 i buduća kompanija Apple tek izašli iz svojih garaža. Danas su ova dva imena postala korporacijske institucije i, kako vidimo, jako dobro surađuju.

No, to je sasvim druga priča, kojoj definitivno nedostaje iskrenosti i rafiniranosti jednog vrhunskog uratka kakav je bio The Unforgettable Fire!

Vjeran Stojanac

15/09/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,