SILVER JEWS / American Water (1998.)

Nema dvobje, “American Water” jest najbolji, ili barem najpristupačniji album Silver Jewsa. No, unatoč lepršavoj glazbenoj podlozi koja elementima predefinirane americane dodaje i natruhe drugih utjecaja, ono što ovaj album uistinu čini velikim jest Bermanov koncept sagledavanja Amerike na koncu tisućljeća iz brojnih rakursa, pa i onog vlastitog. Na koncu, dobijamo jedan od najveličanstvenijih, ali i najmračnijih albuma koje su nadobudni kritičari nesretno svrstali u rasplinute domene ‘alternativnog countryja’ i ‘indie rocka’.

 

Silver Jews nije naziv sastava, bar ne u onom konvencionalnom smislu, pošto predstavlja glazbeni projekt iza kojeg se u prvom redu krije pjesnik i kantautor David Berman. Možda ovakva konstatacija priziva slična poigravanja imenima projekata i njihovih sivih eminencija (primjerice Smog naspram Billa Callahana, ili razne ‘Palace’ izvedenice naspram Willa Oldhama) navodi na pogrešan zaključak kako je Berman alfa i omega Silver Jewsa, no to nije u potpunosti točno, barem kada se govori o prvoj fazi njihova djelovanja.

Projekt je utemeljen početkom devedesetih, a pored Bermana su ga sačinjavali i Stephen Malkmus te Robert ‘Bob’ Nastanovich, inače obojica članovi tada stasajućeg sastava Pavement (što je mnoge zbunjivalo, stvarajući lažni dojam da je Silver Jews usputna razbibriga članova Pavementa).  U svakom slučaju, Malkmusov autorski doprinos Silver Jewsima u devedesetima nipošto nije zanemariv. Iako se dotični povući nakon prvog albuma (Starlite Walker, 1994.,), vratiti će se 1998. te ostaviti jasan trag na American Wateru, trećem ostvarenju Silver Jewsa.

Ono što American Water izdvaja iz opusa Silver Jewsa, manifestira se na više razina. Spomenuti come back Stephena Malkmusa će mračne i refleksivne Bermanove teme obojiti stanovitom pop lepršavošću (možda bi tako Velvet Underground trebali zvučati da su djelovali u devedesetima?), te stilskom raznolikošću koja jasno odzvanja nakon prethodnog monolitnog, uravnoteženog te ne baš zapaženog albuma The Natural Bridge.

Dalje, tu je i jedan sveamrički fluid kojeg nije jednostavno definirati, no provlači se kroz čitav album, kako kroz poetske skice zemlje koja balansira između prosječnosti i dekadencije, tako i kroz nepredvidive glazbene fragmente. Berman je na ovom projektu dao oduška svojoj glazbenoj kreativnosti i poetskoj imaginaciji, pokazujući kako bez problema pliva u vlastitim vodama neočekivano uobličenih pjesama prepunih nadrealnih izmjena slika u kojima zaleđeni trenutak egzekucije blijedi pred vizijom raspršivanja duge na kapljicama vode iz vrtnog gumenog crijeva, pjesama prepunih dvoboja buke i tišine kroz koje završna fraza proganja narativni tijek u želji da ga prekine.

silver-jews-500x250

Malkmus, Berman, Nastanovich – antologijska postava Silver Jewsa, koja je odradila i kultni ‘American water’

Uvodni stihovi Random Rules, prve skladbe na albumu glase

In 1984 I was hospitalized for approaching perfection

no unatoč stanovitoj zaokruženosti tek započinju metaforičku priču – u pitanju je postavljanje scene, a spomenuto putovanje Europom tek je igra toponima, kojoj je svrha naglasiti all american pozadinu koncepta. Ceste su crne jer s nekih puteva nema povratka. Uostalom; there’s no guidance when random rules!

Smith & Jones forever druga je u slijedu Bermanovih enigmatičkih konstrukcija, a može se tumačiti na više načina. Ima nešto u jednom kritičarskom stavu prema kojemu navođenje možda najčešćih angloameričkih prezimena upućuje na manjak identiteta, genetsko siromaštvo Sjedninjenih Država, te samim tim sugerira neizbježnu cikličnost događaja unutar zatvorenog kruga iz kojeg je nemoguće izaći.

I’ve got two tickets to a midnight execution.
We’ll hitchhike our way from Odessa to Houston
and when they turn on the chair
something’s added to the air
when they turn on the chair
something’s added to the air forever!

Instrumental Night Society očit je Malkmusov doprinos, a figurira kao kakofonični, bučni intermezzo koji se nameće kao sušta suprotnost idućoj ispovjedi Amerike s konca milenija, melankoličnoj baladi s ruba sna, nazvanoj i više nego simbolično Federal Dust:

They don’t walk and they don’t talk in Malibu.
They don’t vote and they don’t smoke.
I know you’re blue…

They don’t cream and they don’t dream in Kansas City.
They don’t crack and they don’t act.
I know you’re ready…

They don’t cry and they don’t die in South Dakota.
They don’t match and they don’t hatch in South Dakota.
Here comes the coda:

Not much water coming over the hill…

Ipak, nakon ovih sabranih negacija koje kao da negiraju svaku mogućnost običnog, građanskog života, isti nam se ukazuje u punoj optimističkoj svjetlosti koje dominira stihovima i glazbenom podlogom pjesme People:

I love to see a rainbow from a garden hose
Lit up like the blood of a centerfold
I love the city and the city rain
Suburban kids with biblical names

ali nije li to tek privid utjehe?

Odgovor donekle pružaju naredne kompozicije Blue Arrangements i We are real, mada se taj iznova svodi na preispitivanje realnosti i praznine srednjeklasnog američkog sna. U glazbenom smislu, ovaj je dvojac (neovisno o centralnoj poziciji) kulminacija albuma, odlična ilustracija suživota Malkmusove vizije temeljene na indie i lo-fi estetici, te Bermanovog, bitno ‘poetskijeg’, katkad poprilično Cohenovskog modela.

Send in the Clouds, kao i Like like the the the Death još je jedan par sazdan po sličnom predlošku gdje živahnu dursku konstrukciju slijedi broj nešto sporijeg tempa, no poruke su i više nego jasne… naravno, ukoliko možete isčitavati njihova moguća značenja na više razina.

My life at home very day:
Drinking Coke in a kitchen with a dog
Who doesn’t even know his name.
Oh right it could’ve been anyone
Grass rabbits grass rabbits grass rabbits grass rabbits grass

Običnost, bijeg od nje, ili predefinirana nemogućnost takvog bijega? Sve su ceste crne jer se ljudi ionako na njima gube, kako je kazano u Random Rules. Autoput na omotu albuma je pak nekakve nezdrave narančaste boje koja opet varira od izdanja do izdanja, definitivno ne slučajno. Ne, nije to drugačiji put, onaj bez primjesa crnog – vjerojatnije je da je ovdje asfalt prekriven slojevima pustinjske prašine.

Iza enigmatičnog naziva Buckingham Rabbit i nema neke velike zagonetke, pošto je ovaj Buckingham tek okrug u Tennesseeju, nedaleko lokacije gdje je David Berman pohađao srednju školu. Stoga se ovaj potencijalni hit poprilično zarazne melodije (koja priziva Dead Souls Joy Divisiona uz nešto više životne radosti) može promatrati i kao neka vrsta autobiografskog zapisa:

I was living in a very young city.
Grand piano, great lakes, good-bye.
If you ask me my name, it’s high-low-jack in the game.
I can track a single bee to the hive.

*        *        *

Jesus in a runaway shelter,
said “The deaf have pictures of you.”
From the digital fountains to the analog mountains,
let the mirror express the room.

Opet, što god nam to David Berman, sin visokopozicioniranog washingtonskog političara ovim želio poručiti, možete samo nagađati. Neke će se jasnije reference ukazati tek u novom mileniju, posebice na Lookout Mountain, Lookout Sea (2008.),  posljednjem albumu Silver Jewsa, no to nipošto ne razjašnjuje enigmu American Watera. Isus je možda samo uobičajena metafora, no motiv zeca se višestruko provlači kroz tekstualnu koncepciju ploče.

Honk if You’re Lonely… Možete u ruci držati karton s ispisanom porukom, stojeći na nekoj sporednoj ulici pod Suncem predgrađa gdje obitavaju ‘ljudi’, obični Amerikanci i njihova djeca biblijskih imena. Zatrubite za Obamu ili kontra njega, zatrubite protiv Trumpa ili protiv Westboro Baptist Churcha. Zatrubite jer mrzite one koji teorijama zavjere blate sjećanje na žrtve jednog 9/11 koji će se tek dogoditi, tri godine po objavi ovog albuma. Zatrubite protiv američkog intervencionizma. Zatrubite za retro dinere u post Art Deco stilu četrdesetih i pedesetih. Zatrubite u sjećanje na Watergate i zapitajte se jesu li Nixona primili na Nebo. Zatrubite za Tea Party. Ipak, Berman je prekompleksan kantautor da bi stvari prepustio prizemnim tumačenjima. Iza jedne četveročetvrtinske durske balade predivne melodije krije se priča koja može govoriti o bilo čemu, samo ne o onom očitom – večernjem izlasku s dragom osobom. Usamljenost, manjak orjentacije na socijalnom zemljovidu, pa i kako neki tvrde, Alcoholics Anonymus? Sve su opcije otvorene.

David Berman

David Berman

Srećom, Berman će ovo imaginarno putovanje kroz sukobljene krajolike one bolno stvarne i proročki idealizirane Amerike zaključiti nekom vrstom katarze, a ona je kao i maloprije spomenuti zec leitmotif od kojega je u slučaju American Watera nemoguće pobjeći. Uistinu, The Wild Kindness savršeno igra predodređenu joj ulogu, čak ako i odudara od ostatka materijala, barem u glazbenoj domeni:

Grass grows in the icebox.
The year ends in the next room
It is autumn and my camouflage is dying
instead of time there will be lateness
and let forever be delayed.

I dyed my hair in a motel void
met the coroner at the Dreamgate Frontier
He took may hand said I’ll help you boy
ff you really want to disappear

Four dogs in the distance
each stands for a silence.
Bluebirds lodged in an evergreen altar…
I’m gonna shine out in the wild kindness
and hold the world to its word.

Opet slojevi izolacije, samoće i upućenosti na samog sebe, čije slaganje rezultira dojmom skučenosti tako kristalno jasno suprostavljenom onoj idealiziranoj slici beskrajnih američkih krajobraza. Priča očito završava raspršivanjem u ništavilu, što je sudbina svih američkih jedinki koje pri donošenju zaključaka koriste vlastiti mozak. Ništa neobično. Šekspirijanski završetak. Ili možda ipak neka vrsta nadgrobnog spomenika neimenovanom junaku koji nespretno balansira između Joyceovog Uliksa i mnogobrojnih Kerouacovih romana?

Meni je osobno draža aluzija na Joycea. Dedalus i Bloom su nikada realizirani sin i otac. S druge strane, otac Davida Bermana je bio pripadnik ‘domoljubne struje’, političar stasao pedesetih u vrijeme McCarthyjevog ‘lova na vještice’, Hooverovih prisluškivanja, privođenja i ispitivanja koja su u pravilu rezultirala sličnim nestajanjima, u vrijeme elektrokucije Juliusa i Ethel Rosenberg… desetak će godina kasnije David Berman pred medijima priznati kako je dobar dio njegovog poetskog i glazbenog stvaralaštva nastao kao nusprodukt vječnog sukoba s konzervativnim ocem, koji se nikada nije pomirio s osobnim ‘rockerskim’ izborom vlastitog sina.

Doživite, dakle, ovaj album kao svojevrsni oksimoron. Vanvremensko putovanje američkim duhovnim pustopoljinama limitirano je terminom konca milenja, a Berman nam pod krinkom često prihvatljivih i toplih melodjja sazdanih na ‘americana’ uzorku s uplivom brojnih dodatnih elemenata servira svoju životnu priču, koju će pojasniti tek godinama kasnije.

Vratite se ipak samom omotu albuma. Pustinja, putovanje, pročišćenje, priča jednog života ili možda tek goli pragmatizam, pa i nešto drugo što započinje slovom ”P”?

Odluku donesite preslušavajući American Water. Zaključci će ionako biti bezbrojni, i neće se poklapati, a upravo je to posljedica konzumiranja istinski velikih albuma!

 

amwater

Silver Jews: American Water (1998.)

01 Random Rules  4:00
02 Smith & Jones Forever  3:20
03 Night Society  2:19
04 Federal Dust (Berman/Stephen Malkmus)  4:03
05 People  4:45
06 Blue Arrangements (Berman/Stephen Malkmus)  4:40
07 We Are Real  4:24
08 Send in the Clouds  5:26
09 Like Like the the the Death  4:00
10 Buckingham Rabbit  4:58
11 Honk If You’re Lonely (Berman/Gate Pratt)  2:49
12 The Wild Kindness  3:54

(autor svih skladbi, tekstova i aranžmana jest David Berman, osim gdje je drugačije naznačeno)

 

Vjeran Stojanac

 

23/09/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,