KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Roger Waters – The Wall (2015.)

Dvije godine po završetku turneje koja je kultni ‘The Wall’ predstavila u djelimično novijem ruhu (o čijim manama i prednostima možete pročitati u priloženoj najavi), Roger Waters objavljuje presjek tog tri godine dugačkog poduhvata – vjerojatno najduže turneje u povijesti popularne glazbe – u formi dvostrukog CD-a, kao i DVD-a, te BluRay-ja. Svaka čast ljudima koji se barem nominalno bore za onaj već iskurvani slogan francuske građanske revolucije (Sloboda, Bratstvo, Jednakost), no termin izdavanja ovog zapisa se poprilično nesretno preklapa s podizanjem novih zidova i bodljikavih žica, barem između mizernih ex-socijalističkih državica. Zašto je veličanstvena vizija jednog genija tako olako pala u vodu, te nije li on sam svojim selekcionizmom dao doprinos takvom razvoju događaja? Odgovori se možda kriju u isječcima iz intervjua (veći dio njih je iz upravo objavljenog dokumentarca ‘The Wall’), ali i u aktualnoj globalnoj situaciji koja pomalo rigidno predstavlja krah Rogerove životne bitke!

 

…we came in?

52apanorama2Uistinu, nema smisla ponavljati ono što je u okviru emisije eXit, te u vidu popratnih članaka na pripadnom portalu izneseno već nekoliko puta. Stoga slijedi tek nekoliko naznaka koje bi mogle pomoći razumijevanju materijala upravo objavljenog u formi dvostrukog audio CD-a, DVD-a i BluRay-ja Roger Waters: The Wall, te ukazati na (de)evoluciju čitavog projekta.

Između 2010. i 2013., Roger Waters je povodom tridesetogodišnjice objave istoimenog albuma (koncem te 1979. još uvijek pod imenom kolektiva Pink Floyd) na prigodnoj turneji iznova javnosti predočio svoj životni magnum opus. Publika je taj potez dočekala s neskrivenim oduševljenjem, dok su kritičari započeli s dvojbama, te ponekad i otvorenim napadima, na kakve nije ostao imun ni potpisnik ovih redaka, u redakciji KLFM-a, pa i šire  poznat kao doktor znanosti po pitanjima disciplina poput floydologije, te posebno watersologije.

Zbunjivale su nas neke očite činjenice. Waters je svoj The Wall koncipirao kao intimno i nedodirljivo djelo (tek su rijetki poput Gilmoura, Ezrina, Scarfea, Parkera i Guthriea imali prava na intervencije i doprinose). Premisa je bila banalna – Rogeru je doslovno pozlilo od stadionskih koncerata na kakve su Pink Floyd bili prinuđeni tijekom američkog dijela promotivne turneje albuma Animals, turneje poznate i pod znakovitim nazivom In the Flesh. Do kulmincije je došlo na nastupu u Montealu, kada je, iziritiran čitavom tom masom vrštećih fanova Roger pljunuo u lice jednog od njih. Očigledno je odmah zažalio zbog takvog postupka, rekavši kolegama iz sstava kako mu dođe ‘da podigne zid između sebe i publike’.

Ukratko, izvorni je The Wall zamišljen i ostvaren kao isključivo dvoranski koncept, a tijekom 1980. i 1981. je izvođen tek desetak puta, u Los Angelesu, New Yorku, Dortmundu, te finalno u londonskom Earl’s Courtu. Čak je i ponuda pristigla iz Philadelphie, koja je podrazumijevala uprizorenje The Walla na stadionu JFK zamalo koštala glave Davida Gilmoura i menadžera Pink Floyda, Steve O’Rourkea.

O koncepciji ne treba duljiti – The Wall je autobiografsko djelo, ispepleteno s brojnim simboličkim elementima koji se katkad tiču i šire sredine, primjerice benda (ili pak Syda Barretta), s akcentom postavljenim na Watersovo otuđenje od okoline, predstavljeno kroz izgradnju imaginarnog zida, te nametnute prepreke koja po cijenu duševnog zdravlja protagonista treba biti razorena. Sastavne su jedinice takve građevine, odnosno ‘cigle’ segmenti događaja, sjećanja i trauma – pogiblja oca u II. svjetskom ratu, nesretno djetinjstvo, bračni problemi, sukobljavanja unutar samog kolektiva Pink Floyd i sl., no upravo se ta po Rogeru besmislena pogiblja vlastitog oca, Erica Fletchera Watersa nameće kao onaj ključni betonski blok. Ne treba ga kriviti – stvari koncem sedamdesetih nisu izgledale nimalo bolje nego primjerice ranih četrdesetih, samo što su ondašnji nacisti preuzeli neke nove boje – bilo je to vrijeme naftnih kriza, međunarodnog terorizma, Henryja Kissingera i sličnih, a na britanskoj je političkoj sceni upravo izranjala Margareth Tatcher.

1238991_10152478576507137_1742065145_n Eksperimentalnost u totalno uhodanom konceptu? Djevojko, urazumi se!

Problem o kojem govorim se odnosi na trideset godina kasnije revitalizirani zid. Roger je, naime, dopustio samom sebi intervencije u djelu koje je u doba nastanka proglasio zaokruženim i nedodirljivim. Pridodana je nova skladba o sudbni Brazilca ustrijeljenog na londonskoj postaji Stockwell, koji je u zbrci nakon terorističkih napada 2005. odbio legitimiranje i trčeći pobbjegao od policije (The Ballad of Jean Charles de Menzes), simbolika je poprimila nove, već spominjane nijanse, a apsolutni otklon od prvotnog kocepta je do potpunog izražaja došao drugom dijelu turneje (negdje od sredine 2012.), kada je Waters javnosti obznanio kako će show biti izvođen i na stadionima, opravdavajući se nedostatkom dvoranskih prostora na južnoameričkom kontinentu. Očito, od 1977. i Montreala je proteklo mnogo vremena, a i desetak metara između bine i fanpita je valjda trebalo garantirati da se neki incidenti neće ponoviti, te da fanpit neće postati fan(s)pit.

Okomio se Roger i na u međuvremenu stasale simbole “zla”, poput multinacionalnih kompanija, ideologija koje tek djelimično aludiraju na svima mrski fašizam, ali i religija u širem smislu. Logično je da će pojedinac kao nevina žrtva nametnutog rata svoju pojavu simbolički ustupiti križu, znamenu završetka ovozemaljskog života, no kada iz zrakoplova umjesto bombi izlijeću ti isti križevi – uzroci, a ne posljedice, potpomognuti polumjesecima, Davidovim zvijezdama, Shell i Mercedes logotipima, srpovima i čekićima, svastikama i čega već tu nije bilo, zapitate se nije li autor malko pobrkao pojmove? Kako onda dakle isčitavati taj The Wall u novom mileniju? Krik usamljenog turboljevičara kontra civilizacije kojoj pripada? Krik zapostavljenog humanista koji svim snagama želi dati svoj obol provođenju političke i socijalne pravde, no umjesto pozitivnih rezultata samo polučuje dodatne tenzije? Imajući u vidu posljednje događaje – spomenimo tek ushićena domoljubna podizanja bodljikavih žica između mizernih ex socijalističkih zemljičica, nije mu baš pošlo za rukom prenijeti poruku.

5797973017_f23ca3bed5_oNije Waters jedini koji sebi dopušta izjednačivati ideologiju, religiju te korporativni teror, no netko tko se predstavlja kao osoba otvorena duha, spremna prihvatiti sve razlike među ljudima, bile one stvar osobnog izbora ili nametanja; takvim pristupom definitivno griješi. Ljudi pristupaju religijama zbog osobne vjere u činjenično stanje da postoji nešto iznad nas – zvali ga mi Bogom, Stvoriteljem, svjesnim Univerzumom ili kako već ne. To što svaka religija vremenom postaje institucija, drugi je par cipela. Ovo se posebice očituje u zlorabljenju križa koji u svjetlu zbivanja proteklih mjeseci, htjeli mi to ili ne, postaje više od simbola – multikulturalizam je bio lijep pokus, no mrtav je, a križ se u očima onih koji terorističkim djelovanjem nastoje uništiti sve tekovine humanizma i sekularnog društva izdiže kao zajednički nazivnik zapadne civilizacije.

Slična je stvar i s nekim ideologijama – ljudi su početkom XX stoljeća postajali komunistima zbog uvjerenja u mogućnost realiziranja socijalne pravde; poštene raspodjele proizvedenih dobara (na koncu, Rogerovi su roditelji, kao i djed po ocu bili deklarirani komunisti). Srp i čekić, koji je u njegovoj viziji izjednačen s svastikom, bio je znak njihove borbe za bolje sutra.  Očito je pogrešno i forsiranje Davidove zvijezde koja nije isključivo religijska već i nacionalna oznaka, a rezultati takvog srljanja, odnosno poigravanja osjetljivim simbolom jasno su vidljivi u medijskim trakavicama poput natezanja s Howardom Sternom (koje potpisnika ovih redaka podsjeća na Bugs Bunnyja i Duffy Ducka dok naizmjenično s debla trgaju plakate s natipisma ‘Duck Season’, odnosno ‘Rabbit Season’), ili pak dijeljenja lekcija glazbenim kolegama po pitanju koncertiranja u Izraelu. Ovo posljednje je posebice iritantno, pošto jedan ustinu velik glazbenik sebi dozvoljava srozavanje na razinu bojkotaša tipa Klaxons ili Gorrilaz (ovdje nažalost moramo uvrstiti i nekoć veličanstvene Pixiese), istovremeno prozivajući zbog ‘izraeskh nastupa’ veličine poput Dylana, Cohena, Madonne, The Rolling Stonesa, Marka Knopflera, Nela Younga, Jethro Tulla, RHCP ili Depeche Mode. Bespotrebno i kontraproduktivno, naročito kad shvatite kako Waters nije našao ništa sporno u uprizorenju The Walla u jednoj intervencionističkoj Americi ili homofobnoj Rusiji. Da je kojm slučajem više čitao Spenglera, ili malo se aktualizirajmo – Žižeka, a manje Chomskog ili Finkelsteina, vjerojatno bi brojne poteze vukao na drugačiji način.

LastDay6thRogerWaters-621Ipak, najveća zamjerka ovom ‘revidiranom’ The Wallu jest nemogućnost percepcije njegove temeljne simbolike, što nije bio slučaj s izvornim konceptom s početka osamdesetih. Novostasalim generacijama ništa ne znače premise na kojima je zid prije tri i po desetljeća podignut. Štoviše, mnogi od njih nisu svjesni detalja da je Waters napustio Pink Floyd prije trideset godina. Oni će čitav koncept doživjeti tek kao šou zbog šoua samog – neku vrstu ‘repriznog’ Pink Floyda, ne uviđajući neko dublje značenje osim onoga koje se može isčitati iz ponuđenih parola i scenskih efekata. No, slična boljka prati praktički sva modernizirana uprizorenja nekadašnjih zamalo teatralnih koncepcija, u rasponu od Ricka Wakemana i njegovog Journey to the Centre of the Earth pa do Meat Loafa i The Bat out of Hell.

Da sve ne ostane na kritikama, pružit ćemo i nekoliko elemenata koji su reprizu Zida barem donekle unaprijedili u odnosu na izvornik. Ukoliko ste gledali snimku nastupa Pink Floyda u londonskom Earl’s Courtu iz kolovoza 1981., mogli ste uočiti brojne poteškoće oko podizanja scenske konstrukcije, kao i manjak koordinacije između uživo izvođene glazbe i Scarfeovih animacija. Srećom, novomilenijska računala znatno bolje odrađuju posao od gomile tehničara zaplašenih i opterećenih Rogerovim autokratskim i pomalo despotskim pritiskom. Također, zvučna je slika bitno popravljena, mada je (uz izuzetak spomenute The Ballad of Jean Charles de Menzes) doslovni preslik one originalne, što sam Waters ponajbolje dočarava poredbom vizualnog zapisa skladbe Mother iz 1981., koja se na zidu reproducira tijekom izvođenja njezine tri desetljeća mlađe verzije.

Manjak jednog Davida Gilmoura, koji je uz Ezrina najzaslužniji za transformaciju Rogerovih monotonih demo snimaka u izvrstni album The Wall (1979.) možda bode oči i posebno uši, no za ovu turneju prikupljena ergela rasnih glazbenika poput starog turnejskog ritam gitarista Floyda, Snowy Whitea, Jona Carina (koji je prehodnih desetljeća poput dvostruke kurve bezobrazno surađivao kako s Gilmourom , tako i Watersom, izbjegavši sudbinu Boba Ezrina – znate već kako to ide – Each man has his price Bob and yours was pretty low ), dugogodišnjeg osobnog bubnjara Grahama Broada, gitarista Dave Kilminstera (koji s ovakvim revitalizacijama očito ima iskustva, pošto je nekoliko godina ranije uspješno odigrao ulogu Davida O’Lista na povratničkoj turneji Keitha Emersona i njegovog prvotnog sastava The Nice), a i ostatak suradnika dolazi iz samog vrha session glazbenika (Robbie Wyckoff, braća Lennon, G.E. Smith), plus što je Waters na mjestu klavijaturista uposlio vlastitog sina, Henryja.

Ukoliko bit spektakla za vas znači mnoštvo pomalo kaotičnih efekata koji garantiraju barem manjak dosade, onda će vam audiovizualni zapisi nedavno odrađene The Wall turneje sjesti kao budali sjekira. No, ako spadate u onu usku domenu informiranih fanova, odnosno ‘tražitelja dlake u jajetu’, vjerojatno ćete se složiti s navodima iz ovog teksta.

Eric-Fletcher-Waters-Plaque Autor ovog teksta također može jadikovati nad članovima obitelji koje su prije sedamdesetak godina pobili četnici, ustaše, te posebno partizani, No, za razliku od Rogera, svjestan je da je to sve za kurac!

A taj se tekst pomalo produljio, iako mi je primarna namjera bila tek naglasiti temeljne razlike između The Walla s početka osamdesetih i njegovog sljednika koji je uskrsnuo na pragu drugog desetljeća novog milenija. Ništa zato, svijet je danas ionako puno oporije, tužnije i beznadnije mjesto no što je bio čak i u vrijeme dolaska Margareth Tatcher, prvog Reaganovog mandata i zadnjih godina Leonida Brežnjeva. Uživajte u ovom koncertnom zapisu koji je isključivo zbog vas oplemenjen s dodatnim elementima kao što su monolozi i dijalozi iz pripadnog dokumentarca. Sve u svemu, ovaj će CD/DVD/BluRay biti tek još jedna stavka u mojoj (i vašoj) fanovskoj kolekciji.

Ratova će ionako biti dok je čovječanstva. Nije li Kurt Vonnegut u svojem remek djelu Slaugherhouse 5 naznačio da ih je apsurdno spriječavati, isto kao da pokušate spriječiti klizanje ledenjaka?

Isn’t this where…

autor: Vjeran Stojanac, 27/11/2015

, , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

2012: Godišnja lista/Sonična entropija: J.G. Ballard i glazba

28/12/2012.

Kraj godine odrađujemo u očekivanom izdanju – tu je godišnja lista složena po izboru umova koji se kriju iza imena eXit, te jedan zaostatak od prošlog tjedna, prilog o J. G. Ballardu!

Puce Mary & co: Copenhagen Noise Experimental Scene

20:00–22:30 Subota 22.2.2020.

Očito ste imali pogrešnu predodžbu o pojmu avangardne glazbe čime plaćate danak vlastitoj umišljenosti i uvjerenosti u svoju nepogrešivost. Nije kasno da se to promijeni!

U sjećanje na Joca / Roy Harper – Man and Myth / King Crimson – Live in Warszawa (2005.)

03/10/2013.

Smrt prijatelja, povremenog suradnka u ovoj emisiji… novi album Roy Harpera, nakon 13 godina stagnacije, te nešto veselija vijest o ponovnom okupljanju najvećeg progresivnog sastava svih vremena – King Crimsona. Tako bi izgledao ‘blueprint’ ovosubotnjeg, pomalo turobnijeg eXita!

Woven Hand

20:00–22:50 Subota 1.10.2016.

U najavi prošlotjednog priloga o Davidu Eugeneu Edwardsu i njegovom sastavu 16 Horsepower je naglašeno kako ćemo vam prvom prilikom pružiti uvid u ‘propovjednikov’ noviji projekt Woven Hand (2001. – ). Pa, zašto odugovlačiti kad ste već zagrijani?

Tjedna rotacija

Arhiva

MOGWAI / As The Love Continues

CHICK COREA & return to forever – light as a feather (1973)

MOTORAMA / Pole Star

DANIEL MILLER / Festival Forte

MICHAEL KIWANUKA / Out Loud!

GABI NOVAK & ARSEN DEDIĆ ‎/ Gabi & Arsen (1980)