ROGER WATERS / Is This The Life We Really Want? (2017.)

Prvi album Rogera Watersa u 25 godina je vjerojatno dovoljan razloga da ga KLFM postavi kao Album tjedna. No, kakva je priča koja leži iza uratka nazvanog “Is This the Life We really want”?

Između Amused to Death, prethodnog samostalnog albuma Rogera Watersa i upravo objevljenog Is This The Life We Really Want? stoji vremenski procjep od dvadesetipet godina, tako da je prvo logičko pitanje koje se nameće ‘što je pobogu dotični uopće radio tih četvrt stoljeća’? Ipak, ne treba donositi ishitrene zaključke. Roger je izuzetno plodan autor, katkad sklon čak i hiperprodukciji materijala. Spomenuti se gap može opravdati činjenicom da je u njegovu slučaju upliv iznesene poruke po značenju ravnopravan glazbenom sadržaju i formi.

Ukoliko su devedesete svojim očito preforsiranim rušenjem hladnoratovskih granica dale nagovjestiti lažni dolazak razdoblja mira i blagostanja, a nadolazak trećeg tisućljeća već samom svojom simbolikom djelovao obećavajuće, događaji iz rujna 2001. su pokazali kako stvari stvarno stoje. Krvavi je utorak na najjezovitiji mogući način zaključio XX. stoljeće, a svijet se još jednom našao u kolopletu nesigurnosti i turbulencija… i tako do današnjeg dana.

Tijekom prvog desetljeća novog milenija Waters je svoju žestoku kritiku vlastodržaca i moćnika artikulirao dvama turnejama (In the Flesh, 1999/2000. i The Dark Side of the Moon, 2006/2008.) koje su iz prašine povijesti izdigle ključne skladbe koje je sam ili u kolaboraciji sa tadašnjim kolegama potpisao još za predvođenja sastava Pink Floyd. Uprizorenje tehnološki dorađenije verzije kultnog The Walla tijekom zamalo petogodišnje turneje također je bio očekivan potez. Ipak, tek je novi materijal (u međuvremenu doziran na ‘kapaljku’, u vidu jednog singla, tri nove koncertne skladbe i par filmskih kolaboracija) omogućio Watersu da svoj prezir prema besćutnim elitama prikaže na pravi način.

Is This The Life We Really Want To? je upravo to – s jedne strane dosljedan sljednik albuma Amused to Death, s tim da nova vremena nose i nove sukobe, tako da umjesto Zaljevskog rata te onog nama bližeg, vođenog u ‘etapama’ na području bivše Jugoslavije danas imamo Siriju, Irak, Afganistan, izbjegličku krizu neviđenu još od vremena Drugog svjetskog rata, a niti nakon pustih pregovora, dvije intifade i te također dvije Nobelove nagrade za mir, problem palestinskih Arapa i Izraela daleko je od rješenja. Informativni mediji (poput TV-a, čije je urokljivo oko središnja os jednog Amused to Death) sada su još prisutniji u praćenju globalne makljaže, a procvat nekih novih komunikacijskih formi poput društvenih mreža – Twittera, Facebooka i sličnih servisa – dokazao je svoju moć potpirivanjem čitavih revolucija. Na koncu, ‘arapsko proljeće’ ne bi bilo moguće bez internetske sveumreženosti. Očekivano, Waters se još jednom kreće vlastitim, predefiniranim terenom, i jako se dobro na njemu snalazi.

S druge strane, izbor Radioheadovog ‘kućnog’ producenta Nigela Godricha ukazuje na želju za punokrvnom injekcijom suvremenijeg zvuka, čak ukoliko je takav pristup kontradiktoran sa Watersovim očito smjernim poigravanjem sa glazbenim naslijeđem vlastite prošlosti. Jer, iako je Is This The Life We Really Want To? izrstan autorski projekt sastavljen odreda od vrhunskih skladbi, nemoguće je poreći čijenicu da su neke od njih zatvorene u forme karakteristične za zvuk Pink Floyda tijekom seamdesetih (albumi Meddle, Wish You Were Here te posebno Animals) ili onaj projekta Amused to Death. Možda je to stvar onog trenutka u kojemu pitanje koncepta nadjačava pojedinačne kompozicije, jer koherentnost ne treba značiti i uniformiranost, te još manje linearnost.

Ovaj je album dakle zanimljiv spoj suvremenog i klasičnog. Ukoliko se možete oduprijeti spomenutom uplivu prošlosti, moći ćete uživati u zbirci (uglavnom) do savršenstva istkanih balada, no nad pomalo idiličnom će zvučnom slikom konstantno visjeti Watersova mračna priča. Uostalom, sve su njegove ‘omiljene’ teme ovdje zastupljene – aktualni i oni prošli ratovi, svijet koji srlja u ekološku propast, vječiti antagonizam debelih bankara i izgladnjelih masa, nevine i to u prvom redu dječje žrtve kao kolateralna šteta… Lista tu ne prestaje, a poznavatelji Rogerovog opusa jako dobro znaju na što dotični redovito cilja. Na koncu, svijet sredinom 2017. nije nipošto bolje mjesto nego što je bio prije četvrt stoljeća, a predskazanja onih najturobnijih analitičara su se nažalost pokazala točnima. Pridodate li navedenom i pošast zvanu Trump (koja je ujedno i glavni predmet kritike i sprdnje u kontekstu aktualne Watersove turneje Us+Them), sveukupna slika dobija pomalo beznadne tonove. Srećom, Roger već poslovično majstorski barata riječima, tako da se u finalnoj skladbi Part of Me Died, koja na prvi pogled objedinjuje tematske niti albuma u stvari krije jedan sitan nagovještaj boljeg sutra. Možda ipak ima  nade?

Bring me my final cigarette
It would be better by far to die in her arms
Than to linger
In a lifetime of regret

 

Roger Waters: Is This The Life We Really Want? (Columbia Records, 2017.)

01 When We Were Young   1:38
02 Déjà Vu   4:27
03 The Last Refugee   4:12
04 Picture That   6:47
05 Broken Bones   4:57
06 Is This the Life We Really Want?   5:55
07 Bird in a Gale   5:31
08 The Most Beautiful Girl In The World   6:09
09 Smell the Roses   5:15
10 Wait for Her   4:56
11 Oceans Apart   1:07
12 A Part of Me Died   3:12

06/06/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , ,