Radiohead: Villa Manin, Codroipo, 26/9/2012

Koncert u Codroipu u zemljopisnom smislu i nije bio zasad najpreciznije približavanje Radioheada Lijepoj našoj, no figurirao je kao kulminacija svih želja i htijenja njihovog brojnog fandoma.

Sredinom rujna je započeo drugi, europski dio turneje Radoheada, na kojoj sastav promovira svoj prošlogodišnji album The King of Limbs. Kao što je poznato, ovi su nastupi trebal biti odrađeni još tijekom ljeta, odmah po završetku američkog dijela turneje, no tragični događaj u Torontu, kada se konstrukcija pozornice urušila pod naletom jakog vjetra te usmrtila jednog od tehničara je odgovoran za spomenuto prolongiranje za jesen.

Bilo kako bilo, neplanirana je stanka možda poremetila planove štovatelja ovog kultnog sastava, no također i produljila vrijeme napetog isčekivanja jednog događaja koji je obećavao postati vrhunski spektakl. Kako se stoga moglo i očekivati, europski je pohod Radioheada započeo u punom sjaju. Nakon otvarajućeg nastupa u švicarskom St Triphonu 20. rujna, sastav se preusmjerava na Italiju i održava odlične koncerte u velikim gradovima Rimu, Firenzi i Bologni, no definitivna kruna ove faze je zasigurno uprizorenje Radioheada u neponovljivom ambijentu dvorišta Ville Manin u Passarianu, predgrađu  furlanskog gradića Codroipa. Unatoč kiši, blatu i ostalim nepodobštinama poklonjenim od strane majčice Zemlje, ni publika ni sastav nisu zakazali, tako da je dvadesetak tisuća prisutnih na travnjaku među arkadama tog monumentalnog baroknog zdanja uistinu uživalo u punih 130 minuta glazbe kojoj je (uz neke časne izuzetke) uistinu teško naći premca na današnjoj rock sceni.

In Rainbows – duga u Codroipu, par sati pred nastup Radioheada

Zanemarimo predgrupe koje po nekim nepisanim pravilima moraju odraditi svoj dio posla – svodilo se to na pružanje šansi nekim manje poznatim imenima ili tek puko zagrijavanje publike, njihova je funkcija u većini slučajeva upitna, pa i bespotrebna. Tako je i nastup inače solidnog Cariboua figurirao kao popunjavanje vremena u isčekivanju zvijezda večeri, a loš su razglas i neambiciozno realiziran scenski nastup samo potvrdili izrečeno. Općem je dojmu dosade doprinjela i kiša koja je popratila posljednje minute Cariboua, prijeteći ujedno i upropašćivanjem toliko očekivanog koncerta.

No, kada su nešto poslije 2130 na binu izašli Thom Yorke i ostatak sastava, priroda je izvela jedan od onih trikova iz rukava u pravilu rezerviranih jedino za velike i monumentalne događaje. Kiša je skoro trenutno prestala, a sve tanji i fluidniji oblaci su, rastakajući se pred očima pristunih otkrili rastući polumjesec upravo iznad pozornice, što je bio i više nego savršen pozadinski efekt za uvodnu skladbu Lotus Flower, inače središnju točku zasad posljednjeg albuma The King of Limbs. Što se pak same scenografije tiče, primjetan je uočljiv napredak na pomalo iritantno rješenje korišteno na prethodnoj, In Rainbows turneji. Pozadina dvadesetak metara široke i visoke pozornice u stvari predstavlja spoj dva horizontalna LED ekrana, a sveukupnom dojmu znatno doprinosi i šest kvadratnih trometarskih panela fiksiranih po gornjem perimetru konstrukcije, te dvanaest visećih, izvedenih uz mogućnost promjene visine te vertikalnog i horizontalnog nagiba. Taj je set rekvizita svoje spektakularne mogućnosti tek najavio tijekom prve pjesme, da bi doslovno eksplodirao u vatrometu bljeskova i boja uz uvodne taktove druge skladbe, Airbag. Početak je koncerta, dakle, predstavio model po kojemu će biti odrađen njegov ostatak: iako će kičmu nastupa predstavljati kostur isprepleten od skladbi sa dva trenutno posljednja albuma In Rainbows i The King of Limbs, praznine će odlično popuniti neki stariji zvjezdani trenuci. Nakon uvjetnog smirenja uz klavirske dionice nove skladbe Daily Mail (koju je Yorke ironično posvetio Silviu Berlusconiju), strasti eksplodiraju u novom klimaksu uz Myxomatosis (iza ovog zbunjujućeg naziva se krije virusna bolest koja se katkad planski koristi u svrhu reduciranja zečje populacije), pjesmu na kojoj inače neeksponirani drugi gitarist Ed O’Brien doslovice briljira. Separator, enigmatična balada koja zatvara The King of Limbs će uslijediti nakon The Gloaminga, kompozicije koja svoju laganu ali neprekidnu ritmičku konstrukciju obnavlja i uvijek iznova rađa u vječitoj bitci monotonije i čežnje, a eventualna mogućnost skretanja koncerta u stereotipne vode se u potpunosti uklanja već idućeg trenutka, kada publika iznova dovede atmosferu do klimaksa prepoznavši početne taktove pjesme Climbing up the Walls koja svoj odmetnički šarm nije izgubila ni nakon petnaest godina.

Climbing Up The Walls

Kao jedna od neslužbenih himni sastava, Pyramid Song je već godinama praktički nezaobliazan dio Radioheadovog koncertnog repertoara, a njezinoj će ambijentalnosti ponajviše doprinjeti multiinstrumentalist Jonny Greenwood, uz Yorkea definitivno drugi ključni oslonac sastava. Iako je korištenje violinskog gudala uz gitaru već poznat i viđen postupak (sjetite se Davida Eugene Edwardsa pri izvedbi Hutterite Mile!), u njegovu slučaju izgleda, pa i zvuči kao upravo smišljena improvizacija koja je urodila dobrim plodom. Ne bi bilo loše ni dodati kako je upravo tijekom izvođenja ove skladbe Jonny izmjenio i sintetizator, da bi se u zadnjoj minuti vratio matičnom instrumentu – gitari, no ovoga puta svirajući po klasičnom predlošku. Možda i nisam bio u krivu kad sam jednom ustvrdio da je gospodin Greenwood glazbenik i više nego dostojan svojeg velikog uzora, častnog Roberta Frippa!

Trojac sa albuma In Rainbows (Nude, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner) iznova podiže atmosferu koja će uzavreti u ritmičkom zvučnom zidu skladbe There There koja je svoju čvrstoču dočarala i vizualno – čak su se četiri člana sastava tom prilikom uhvatila bubnjanja – standardni bubnjar Phil Selway, njegova koncertna potpora Clive Deamer, te gitaristi Jonny i Ed. U svakom slučaju, uvrštavanje Deamera u koncertnu potporu nije neopravdano, pogotovo imajući u vidu kompleksne ritmičke strukture znakovite za postmilenijski Radiohead.

Feral slijedi zacrtanu nit nadovezujući se na energičnu The National Anthem, inače najrockerskiji trenutak eksperimentalnog Kid A, pripremajući teren za jedan od klimaksa koncerta, svima nam omiljenu Paranoid Android. Izgleda da u tim trenucima nije bilo individue u publici koja je nakratko zaboravila pripadnost materijalnom svijetu te odlebdjela u celestijalne visine nošena fluidnim krilima antologijske B fraze te pjesme. No, zazivana kiša je stala prije više od sat vremena!

Kratka neophodna stanka omogućuje tek meko prizemljenje, nakon čega započinje prvi encore blok. Na iznenađenje svih prisutnih, pa i potpisnika ovih redova, uslijedila je jednako tako nebeska How to Dissapear Completely and Never be Found, koja je iskazala svoju emotivnu suštinu čak i bez suza te uz nešto izmjenjeni, čvršći aranžman. Idući korak, Planet Telex ipak nije bio jedino podsjećanje na probojni drugi album The Bends – po završetku nešto konkretnijeg intermezza (Staircase i Morning Mr. Magpie), Thom i društvo nam nude iznenađenje u vidu Street Spirita, poluakustične skladbe koja spada u one neuhvatljive momente koji u pravilu zatvaraju albume Radioheada.

Drugi encore otvara neka vrst zatišja pred buru, pomalo amorfna Give Up the Ghost, no tehničari koji su po njezinu završetku načas okupirali binu te na središnje mjesto doteglili Yorkeu omiljen hibrid drvene kutije i sintetizatora (u stvari je riječ o Ondes Marteenotu, instrumentu pomalo sablasnog zvuka sličnog tereminu) može značiti samo jedno – vrijeme je za Everything in Its Right Place. Znajući kako je upravo ta skladba zadnjih godina redovito odjavljivala žive nastupe Radioheada, dio je prisutnih već počeo sa temeljitim vraćanjem u rigidnu realnost, mada nije bilo razloga za strah. Greenwoodovo poigravanje tehnikalijama, drugim Ondes Maartenotom  i stanovitom kombinacijom echoa i delayja je produžila skladbu tek na potrebnih minutu-dvije, taman da se bend konsolidira, vrati na scenu, te u orgazmičkom klimaksu odsvira dugo očekivanu Idioteque, istu onu skladbu koja je dvanaestak godina ranije najavila radikalni zaokret u zvuku Radioheada. Euforija je dodatno multiplicirana zamalo monokromatskom igrom svjetla i sjene uslijed bljeskanja svih raspoloživih ekrana i panela koji su nastavili treperiti još dobru minutu nakon što je sastav napustio pozornicu dajući nam do znanja da je jedan veličanstveni show upravo zaključen na najbolji i jedini mogući način. Ali, razloga za nezadovoljstvo ili malodušnost jednostavno nije bilo. Možda samo ushit i neizbježna tuga koja se javlja u takvim momentima, kao kada se nakon višetjednog isčitavanja opraštate od određene knjige uz koju se čitatelj duboko vezao…

Usamljeni Ed O’Brien, zadnja uzdanica na bini pred kulminaciju nastupa – Idioteque!

Koncert u Codroipu u zemljopisnom smislu i nije zasad najpreciznije približavanje Radioheada Lijepoj našoj, no figurirao je kao kulminacija svih želja i htijenja njihovog brojnog fandoma. Unatoč osjetu praznine koji ostaje nakon ovakvog spektakla, jedno je barem sigurno – Radiohead nije izgubio ni trunka od svoje početničke energije i inovativnosti, a danas u čitavom tom moru neambicioznih i neoriginalnih projekata zasigurno predstavlja svjetionik i putokaz sposoban razderati i najjače magle, kiše i ostale atmosferske i ine nepogode. Uostalom, taj sastav egzistira i stvara već više od 27 godina, što je vremenski termin kojega mnoga razvikana imena nisu uspjela preživiti!

28/09/2012

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , ,