KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Massimo Pupillo (ZU)

KLFM je porazgovarao sa Massimom Pupillom, basistom avangardnog sastava ZU koji je nastupio kao jedno od vodećih imena prvog izdanja festivala ‘Ispod bine’ (10. – 12. 11. 2016.).

Massimo Pupillo je bas gitarist i skladatelj u prvom redu poznat kao jedan od trojice ‘konspiratora’ u okviru talijanskog projekta ZU, sastava koji nije lako klasificirati i čiji slojeviti, eklektički pristup priziva elemente noisea, grindcorea, matha, avangardnog jazza te brone druge utjecaje.

ZU su svoj splitski debut odradili kao jedno od vodećih imena prvog izdanja Ispod bine, festivala eksperimentalne i impro glazbe i zvukovne umjetnosti koji je zaživio u prvom redu zalaganjem Nataše Kadin i Hrvoja Pelicarića i koji će, nadajmo se, nastaviti kao redovita godišnja manifestacija.

dsc_0441

KLFM: Vašu je glazbu teško uklopiti u neki jasni model. Korijeni vam leže u free jazzu, ali ste vremenom razvili stil koji uključuje elemente grindcorea, math rocka, noisea i elektronike. Kako je došlo do te promjene?

Massimo: Pa ne bih naše korijene  nazvao baš free jazzom, polazište je prilično drugačije. Ono što te možda navodi na takav zaključak je naša sklonost improvizacijama, vidljiva naročito na ranijim albumima, kao i prisustvo saksofona. U stvari, izbjegavamo sebe kategorizirati na takav način, pošto slušamo raznoliku glazbu što se odražava u našem zvuku. Naravno, sazrijevamo i podložni smo promjenama. Stilovi koje spominješ su dio slagalice, ali ponavljam, nema smisla ići na takve stroge klasifikacije.

KLFM: U nekoliko navrata si spomenuo vlastitu ‘opsesiju’ britanskim eksperimentalnim duom Coil. Znam da je apsurdno povlačiti neke paralele pošto je vaše izraze/stilove nemoguće uspoređivati, no u kojoj su mjeri Balance i Sleazy ostvarili utjecaj na vaš zvuk?

Massimo: Osobno sam dosta vezan uz Coil. Njihovu sam glazbu otkrio još u tinejđerskim danima i priznajem da su poprilično utjecali na moje glazbene afinitete. Istina, zvuk Coila je temeljen na elektronici dok smo mi uvjetno akustični sastav (dva od tri instrumenta – saksofon i bubanj su akustični, op. a.). Njihov doprinos nije skučen isključivo na glazbenoj razini, pošto uključuje utjecaje brojnih drugih kreativaca, primjerice Williama S. Burroughsa. Ono što nas povezuje sa Coilom jest način na koji tretiramo glazbu. Ona nama nije puka zabava, pošto je doživljavamo na način na koji je postojala u ranim domorodačkim društvima – dakle glazba u ritalnom kontekstu, kao element iscjeljenja. Da, Coil je imao taj ritualni element, mada projiciran kroz postmodernističku prizmu. Ako si slušao album Time Machines, znaš o čemu govorim. To je glazba koju više ne percepiraš svojim svjesnim dijelom i slično se osjećam kada slušam, primjerice, Arva Pärta.

KLFM: Surađivali ste sa uistinu širokim spektrom glazbenika. Tu su imena poput FM Einheita iz Einstürzende Neubautena, Thurstona Moorea, Jima O’Rourkea, Damoa Suzukija (još jednog glazbenika kojeg smo srećom mogli gledati u Splitu, op. a.) pa i jednog genijalnog eklektika Eugenea Chadbournea kojeg smo, samo da spomenem, u zadnjih desetak godina tri puta ugostili u ovom gradu, dijelom zahvaljujući i angažmanu moje malenkosti. Mislim da bi detalji o toj kolaboraciji mogli biti zanimljivi jer je riječ o barem na prvi pogled potpuno suprotnim načinima kreacije i izvedbe glazbe?

Massimo: Sa Eugeneom Chadbourneom smo surađivali relativno davno, još tamo godine 2000.  Rezultat je bio sjajan i danas mi izgleda da tako nešto ne možemo ponoviti. No, to je pitanje duha vremena jer smo prije šesnaest godina bili mlađi i bitno drugačiji. Rekao sam već da se mijenjamo i možda bi danas takva suradnja donijela lošije ili barm drugačije rezultate. Svejedno, njegov sam veliki štovatelj i drago mi je što ga poslije svega mogu nazvati prijateljem. Eugene je jedan od najvećih inovatora i eksperimentatora u suvremenoj glazbi izvan struje.

Slično Eugeneu, nismo školovani glazbenici, već samouki entuzijasti, možda sa izuzetkom našeg novog bubnjara Tomasa Järmyra koji ima akademsko glazbeno obrazovanje.

dsc_0213

KLFM: Vaš album Carboniferous iz 2009. je obljavljen na etiketi Ipecac Mikea Pattona, koji je ujedno i gostovao na pojedinim skladbama. U kojoj je mjeri Patton doprinio vašem zvuku i smatrate li taj uradak prekretnicom u vašem radu?

Massimo: Carboniferous je u određenom smislu prekretnica, da! Nakon njegove objave i praktički dvogodišnje turneje  smo odlučili napraviti stanku koja se također razvukla na dvije godine. Najlakše je bilo odmah ući u studio te napraviti album sličan Carboniferousu, ali takav nas način rada ne zanima jer nije iskren.

Mikea (Pattona) u prvom redu smatramo prijateljem i bez toga suradnja ne bi bila moguća. On je bio taj koji je inicirao susret, pošto su mu se svidjela naša ranija ostvarenja. Prvi smo se put sreli na našem nastupu u Švicarskoj, nakon čega nas je zvao da mu se pridružimo na sceni u Kanadi. Uostalom, ima dosta sličnosti između našeg i njegovog stvaralaštva, i tu mislim na brojne Mikeove projekte; dakle na Fantômas, Mr. Bungle, Tomahawk, kao i na kolaboracije sa Johnom Zornom. Zajedničko nam je poimanje glazbe u ritualnom kontekstu te eksperimentalistički pristup.

KLFM: Zanimljiv je i deatalj oko izbora imena vašeg sastava. Navodno ste ime ZU izabrali sa naziva jednog piratskog albuma Swansa. Koje je značenje pojma ZU i reflektira li se on u vašem stvaralaštvu?

Massimo: Swans su sastav koji sam zavolio još kao šesnaestogodišnjak, zahvaljujući sugestiji školskog prijatelja. Rijetko sam kad bio u takvoj mjeri fasciniran nekim glazbenim imenom, a ovaj je odnos išao do granice opsesije. U prvom me redu oduševila njihova originalnost, jer bilo je to nešto što prije nisam čuo, ta energija, spontanost, veličanstvena buka. Veliki sam fan Michaela Gire, no nažalost se ne poznajemo i još nam se nije ukazala prilika za suradnju.

Swanse sam prvi put gledao uživo 1995., u vrijeme kada je ZU koji se tada još nije tako zvao bio tek formiran. Dobro si informiran, ime smo uzeli sa jednog bootleg izdanja Swansa i to ne samo zato što su oni u pitanju, već i zbog određene mističnosti koju pruža takav izbor. To je kratka riječ, tek jedan slog i na prvi pogled ne govori ništa o nama i našoj glazbi, ali baš zato jest efikasno. Pamtljivo je u svojoj kratkoći i sugerira slušateljima da dublje uđu pod površinu.

KLFM: Ovaj splitski nastup u sklopu festivala Ispod bine je tek jedan u nizu – naime, sami tvrdite da ste u ovih petnaestak godina odradili više od dvije tisuće koncerata. Znači li to da većina vašeg materijala nastaje na sceni te da je improvizacija važan faktor u kreativnom procesu?

Massimo: Zvuči malo kontradiktorno, no unatoč elementima improvizacije i činjenici da iz takvih pokušaja izvlačimo ideje za nove kompozicije, naša je glazba ipak poprilično striktna, precizna i ne ostavlja mjesta slučajnosti. Svejedno, treba izbjegavati predvidivost i rutinu, što stvara probleme kad uvježbani materijal donesemo u studio. U takvim trenucima imamo zacrtanu viziju i ne izvlačimo je iz planirane namjere već iz spontanosti koja se izgradila kroz sve ove godine učestalog zajedničkog rada.

KLFM: Možda će vam ovo finalno pitanje izgledati čudno i van konteksta, no pošto dolazite iz grada Ostie, koji vam je najdraži Pasolinijiev film?

Massimo: Ovo je pitanje pomalo neočekivano, ali drago mi je da si ga postavio. Da, dolazimo iz Ostie koja je svojevrsno predgrađe šireg Rima, odnosno njegov ‘produžetak’ na obali Tirenskog mora.

Štovatelji smo Pasolinijevog opusa i ako bih trebao izdvojiti određeni film, onda je to definitivno Uccellacci e uccellini (Velike i male ptice), dijelom zbog alegorije o klasnoj borbi koju iznosi, ali i zbog maestralne uloge koju je odradio Totò (poznati talijanski komičar, op.a.).

Odrastati u provincijalnoj atmosferi jedne Ostie je pomalo sumorno. Jedini izlaz su knjige i filmovi, no kad odrasteš, shvatiš blagodati koje su ti time pružene. Spomenuo bih stoga još jedan Pasolinijev kratki film, La Riccota (dio omnibusa Ro.Go.Pa.G. snimljenog godine 1962. u suradnji sa Godardom, Gregorettijem i Rossellinijem, op.a.). Riječ je o prikazu Kristova razapinjanja smještenom u Italiju šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a atmosferu izvještačenosti dodatno upotpunjuje činjenica da je riječ o filmu o snimanju filma. Naime, Orson Welles igra fiktivnog redatelja ovog razapinjanja i vrlo brzo postaje jasno kako njegova uloga cilja na samog Pasolinija, posebno u završnoj sceni kada Orson novinarima čita ulomke iz Pier-Paolove zbirke pjesama Mamma Roma.

U svakom slučaju je znakovito što dolazimo iz mjesta u kojemu je Pasolini nasilno skončao svoj život, što opet ne mora imati veze sa našom glazbom!

Razgovarao: Vjeran Stojanac
Fotografije: Tihana Mandušić

autor: Vjeran Stojanac, 29/11/2016

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Online diskusija “ISKUSTVO RADA U DIZAJNU”

13:00–15:00 Četvrtak 16.7.2020.

Tema treće tribine u sklopu serijala Dizajn – upitnik je Iskustvo rada u dizajnu, a gostovat će Dejan Dragosavac Ruta i…

Orange Strips: U isčekivanju ‘dvojke’

03/07/2013.

Objava singla ‘The Gift’ kao najavnice dugo očekivanog drugog albuma je odlična prilika za neobavezni razgovor sa Orange Stripsima, labinskim rock sastavom koji već puno desetljeće krči svoj vlastiti, nekonvencionalni put!

Barbara Munjas u gostima

18:00–19:00 Četvrtak 7.2.2019.

Ovaj tjedan uživamo u razgovoru s mladom istarskom umjetnicom Barbarom Munjas. Na hrvatskoj, ali i regionalnoj glazbenoj sceni je prisutna…

RAANE (Žiga Rangus)

17/06/2015.

Slovenski producent i glazbenik Žiga Rangus govori o svom novom projektu RAANE.

Tjedna rotacija

Arhiva

PARBLEU / Danse Cette Zik

VASCO ROSSI / Bollicine (1983)

NILÜFER YANYA / Crash

ANDREW WEATHERALL / Dalton Superstore

JUANA MOLINA / ANRMAL

Valentino Bošković / Velika Praska (2020)