In Memoriam: Levon Helm (26. 05. 1940. – 19. 04. 2012.)

Ukoliko je The Band iz specifičnih razloga bio ‘najameričkiji’ sastav ikad, onda je Levon Helm kao njegov kreativni motor definitivno bio čovjek koji je na svojim plećima nosio teret realizacije Parsonsove vizije ‘kozmičke americane’.

 

M_LevonHelm630_052412

Ukoliko je The Band iz specifičnih razloga bio ‘najameričkiji’ sastav ikad, onda je Levon Helm kao njegov kreativni motor definitivno bio čovjek koji je na svojim plećima nosio teret realizacije Parsonsove vizije ‘kozmičke americane’.

Levon Helm; pjevač, multiinstrumentalist i jedan od osnivatelja kultnog sastava The Band preminuo je 19. travnja nakon dugogodišnje iscrpljujuće bitke sa karcinomom grla. Iako je ta vijest pogodila njegove štovatelje diljem svijeta, mogla se, nažalost, očekivati. Helm je, naime, još prošle jeseni na nedoređeno vrijeme prolongirao sve planirane nastupe i druge glazbene obaveze, a nedavna je izjava njegova kolege Robbie Robertsona, kada je, na nedavnoj manifestaciji u okviru Rock’n’roll Hale of Famea rekao da su ‘naše nade i molitve uz Levona’, dala naslutiti da se jedan život polako ali definitivno gasi.

1981859-the-band-1971-617

Garth Hudson, Robbie Robertson, Levon Helm, Richard Manuel i Rick danko, ili jednostavno – The Band!

Počeci Helmovog bavljenja glazbom se podudaraju sa pokretanjem rudimetarne verzije onoga što će šezdesetih sazrijeti u The Band. Koncem pedesetih, Helm i budući članovi The Banda figuriraju kao The Hawks, prateći sastav rockabilly glazbenika Ronnie Hawkinsa. Po prestanku rada sa Hawkinsom mijenjanju ime u Levon and the Hawks, i to upravo u za njih sudbonosno vrijeme kada susreću Boba Dylana. Ono što je trebao biti angažman za dva koncerta, preraslo je u dugogodišnju suradnju koja je, unatoč nekim dobrom posljedicama, pogrešnom percepcijom od strane javnosti srozala sastav, u međuvremenu prozvan ‘The Bend’ tek na Dylanove prateće glazbenike. No, novinarski napisi nisu zamarali ni Dylana ni ‘bendovce’ – ostvarili su odličnu suradnju na albumima poput Blonde on Blonde, Self-Portrait, Planet Waves i Basement Tapes, te održali niz zajedničkih nastupa za pamćenje. Istovremeno, The Band počinje sa objavljivanjem niza uistinu odličnih albuma od kojih su danas neki antologijski: Music from Big Pink (1968.), The Band (1969.), Stage Fright (1970.), Moondog Matine (1973.), Nortern Lights – Southern Cross (1975.) i drugih.

Godine 1976. članovi sastava iz privatnih razloga odlučuju uzeti kraću stanku u radu, te tom prigodom organiziraju oproštajni koncert, kojega je pod imenom The Last Waltz redatelj Martin Scorcese prenio na filmsko platno. Zanimljivo je kako je taj nastup vremenom stekao kultni status, no kad se stvari saberu sa vremenske distance, bila je to uisitinu magična i pobjedonosna noć. Helm, Danko, Manuel, Robertson i Hudson su dali sve od sebe u izvedbama vlastitih stvari i pojedinih covera (Upon the Cripple Creek, Life is a Carnival, The Night They drove Old Dixie down, This Wheel’s on Fire, Ophelia i drugih), no, doprinos gostiju poput Erica Claptona, Ringo Starra, Neila Younga, Van Morrisona, Neil Diamonda, te u konačnici samog Boba Dylana kao spasitelja/mesije nije samo nezanemariv već i nemjerljiv!

The Band će se još jednom skupiti sredinom osamdesetih, no njegovi članovi, uključujući Helma i Robertsona sve češće samostalno koncertiraju, te objavljuju pojedinačne albume. Iako u polovičnom stanju postojanja/nepostojanja poput Schrödingerove mačke, sastav početkom devedesetih doprinosi dvama spektaklima: Watersovom uprizorenju The Walla na berlinskom Potsdamerplatzu (21. srpnja 1990.), te dvije godine kasnije svečanom koncertu povodom trideset godina djelovanja Boba Dylana.

Upokojenjem The Banda (ne u potpunosti – jedna će inkarnacija na kratko zaživjeti oko 2002.), Helm pokreće studio na vlastitom imanju, organizirajući glazbene happeninge zvane The Midnight Rumble, na kojima su gostovale plejade popularnih i kvalitetnih glazbenika – dovoljno je spomenuti Emmylou Harris, Elvisa Costella, Norah Jones, Gillian Welch, Davida Rawlinsa, Rickie Lee Jones, Krisa Kristoffersona te Justina Townesa Earlea, čiji će otac Steve odigrati bitnu ulogu pri snimanju posljednjeg Helmovog albuma, Dirt Farmer (2007.). U nadolazećim je godinama nastavio redovito koncertirati, objavivši i jedan živi album Ramble at the Ryman (2008.). Kao odani i neumorni glazbenik te čovjek koji je živio za glazbu, neupitno je kako je Levon Helm sve do zadnjih atoma snage planirao daljnje nastupe. Gorkom igrom sudbine, izgubio je u teškoj borbi sa rakom. Znao je da se to mora kad tad dogoditi i zato je radio i stvarao doslovno do zadnjeg trenutka, koji ga je zatekao u jutarnjim satima devetnaestog travnja, u krevetu njujorške bolnice Memorial Sloan-Kettering Cancer Center.

Ukoliko je The Band iz specifičnih razloga bio ‘najameričkiji’ sastav ikad, onda je Levon Helm kao njegov kreativni motor definitivno bio čovjek koji je na svojim plećima nosio teret realizacije Parsonsove vizije ‘kozmičke americane’. U moru izjava njegovih kolega, izdvaja se ona Jeffa Tweedyja (Wilco), koji je bez pretjerivanja uspješno sažeo značaj i samu bit Levona Helma:

Levon was the glue, not just in The Band, but in all of what people think of when they think of North American music. He was a great unifier; a great glue. He unified blues and country, rural and city, and even North and South. Luckily he showed us all the way to keep it together and let it swing.

 

Vjeran Stojanac

 

 

20/04/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , ,