In Memoriam – Jhonn Balance (13.11.2004. – 13.11.2014.)

Trinaestog se studenog navršava deset godina od smrti Johna (Jhonna) Balancea, jedne kreativne polovice nekadašnjeg avangardnog projekta Coil, čovjeka koji je svojim poetskim vizurama i glazbenim tkanjima zalazio u ona neistražena i često zabranjena područja ezoterije, gnostičkog okultizma, pa i halucinogenih droga. U svakom slučaju, Balance je proširio poimanje onoga što se tek formalno naziva popularnom glazbom, ubrizgavši joj bitne doze fluidne mističnosti i slojevite percepcije. Kako stoje stvari desetak godina nakon gašenja jednog od najprogresivnijih imena na britanskoj glazbenoj sceni, zaključite sami!

 

 

10604711_10152398371371835_6041304843981946745_o Autobus, koji je tog 16. studenog 2004. prometovao između Graza i Zagreba, krenuo je s otprilike devedeset minuta kašnjenja. Dio studenata likovne akademije se po završenom posjetu izložbe Movable Parts – Art of the Kinetic postavljenoj u organomorfnom ambijentu Kunsthausa, tog Cookovog ‘friendly aliena’, izgubio po birtijama Innere Stadta i St. Leonharda, vrativši se na dogovoreno zborno mjesto s popriličnim zakašnjenjem, upravo u vrijeme građanskog sumraka. Takvim smo tempiranjem hrvatsku granicu dosegli negdje oko 19 sati kada se u nekoj čudnovatoj koincidenciji uključivanja mobitela i ulaska u validno područje signala oglasila upravo pristigla poruka, ne sa zadrškom, pošto je vrijeme slanja jasno govorilo kako je od tog trenutka prošlo svega nekoliko sekundi. Istina, nisam očekivao ništa spektakularno, možda tek pomalo zabrinuto ‘gdje si?’ od strane neke od mnogobrojnih prijateljica i prijatelja neupućenih u moja lutanja Mitteleuropom tih dana.

Spomenuta je poruka sadržavala jasnu, kristalno britku informaciju: Jhonn Balance umro. Poginuo. Trgnuo sam se, suočen s neizbježnim – karijera jednog uistinu vrhunskog, voljenog sastava ovim je definitivno zaključena i svijet nikada više neće biti isti. Nastojao sam ne misliti na upravo pristiglu informaciju i skoncentrirati se na nešto drugo – Salingerovu svojevoljnu izolaciju, Willa Oldhama, usamljeničke urbane vizure Edwarda Hoppera, samoubojstvo Sylvije Plath, vanzemaljce, bilo što – pa sam u takvom polusonambulnom stanju tihog oplakivanja proveo idućih nekoliko dana pred povratak u Split.

Jesu li se konci sudbine trebali zaplesti na takav način? Svi mogući odgovori na ovo pitanje u najmanju su ruku dvojbeni. Coil, sastav čiju je jednu polovicu sačinjavao pokojni Balance, tek je koju godinu ranije i to nakon skoro dva desetljeća postojanja započeo s koncertnim aktivnostima koje su njegov specifični i pomalo zastrašujući glazbeni izričaj prikazali u sasvim drugačijem svjetlu, a kreativni se proces zahuktao i na diskografskom planu: nedugo po objavi Black Antlersa, očekivao se i skori izlazak albuma Ape of Naples. Balanceova smrt s jedne strane prekida priču o Coilu u zasigurno najužurbanijem trenutku, ostavljajući mnoge stvari poludovršenima i nedorečenima. No, opet, takav slijed događaja forsira nametnuti kraj koji se ipak može pokazati kao savršeno tempiran. Naravno, ove opcije sadrže još podosta podopcija na sekundarnoj razini, ali oko njihove će ispravnosti svoj zajednički jezik teško naći ne baš brojni, no zato ortodoksni štovatelji projekta Coil. Stoga je možda najtrijezniji potez prihvatiti činjenično stanje onakvim kakvo jest te ne razbijati glavu dodatnim mogućnostima koje možda egzistiraju u Everettovim svemirima.

Jhonn (John) Balance rođen je  16. veljače 1962. u Mansfieldu, Nottinghamshire, pod imenom Geoffrey Laurence Burton/Rushton. Koncem sedamdesetih napušta provincijsku sredinu te odlazi u London gdje uskoro postaje članom sastava Psychic TV, predvođenim s dvoje bivših članova Throbbing Gristlea, Genesisom P-Orridgeom i Peterom Christophersonom. Vrlo brzo će Burton/Rushton i Christopherson shvatiti kako njihovi afiniteti sežu mnogo dalje od jednoobrazne i predvidljive šokantnosti benda u kojem djeluju. Tenzije vremenom rastu tako da dvojac 1983. napušta Psychic TV, utemeljujući vlastiti projekt Coil, jedan od onih sastava koji neupitno odbija kategorizaciju, unatoč činjenici da je njihova glazba pohranjivana u ladice eksperimentala, industriala, neoklasicizma, ambijentala, dronea pa i power popa. Kreativna je simbioza Burton/Rushtona, koji u međuvremenu počinje djelovati pod umjetničkim imenom Jhonn Balance, i Petera Christophersona od samog početka bila osuđena na uspjeh koji će vremenom izroditi vanvremenska djela koja je skoro nemoguće klasificirati koristeći postojeće etalone. Obostrana sklonost eksperimentiranju s opskurnim vrstama sintetizatora i sličnim glazbalima izvan standarda ali i halucinogenim drogama, Balanceovo majstorsko poigravanje stihovima i poznavanje teorije i prakse britanskog gnostičkog okultizma i ezoterije u rasponu od Johna Deeja preko Austina Osmana Sparea i Aleistera Crowleyja pa do suvremenih psihogeografa, Christophersonova sklonost vizualnom izričaju opipljivom čak i u ambijentalnim glazbenim sekvencama (Peter je sedamdesetih, za vrijeme djelovanja u Throbbing Gristleu, bio i suradnik dizajnerskog studija Hipgnosis poznatog po uobličavanju omota albuma Pink Floyda) – sve su to bile kockice koje su se vremenom posložile u jedinstveni legendarij Coila.

horse-cd2-peter-johnUkoliko su ranija ostvarenja još donekle i odisala prikrivenim elementima pop forme, od devedesetih nadalje Coil dodatno širi horizonte. Dvojac se sve više posvećuje krajnje eksperimentalnim zvučnim pejzažima te filmskim soundtrackovima, što je uglavnom Christophersonovo područje interesa koje će praktički i obojiti djelovanje Coila tijekom devedesetih. Sastav realizira ostvarenja ukletog, hipnotičkog zvuka, djela koja lebde na granici dronea i improvizacije, poput Angelic Conversation (soundtracka za istoimeni film Dereka Jarmana), Time Machines ili Black Light Disctrict. Nužno je spomenuti kako je Coil, iako nominalno sveden na Balancea i Christophersona, često surađivao s drugim glazbenicima iz sličnih tamnih voda, među kojima su i Jim Thirwell (Foetus), Ossian Brown i Steven Thrower (koji će naknadno formirati Cyclobe), Drew McDowall, William Breeze, zatim Thighpaulsandra, velški glazbenik pravim imenom Tim Lewis, inače suradnik Juliana Copea, pa i Karlheinz Stockhausen, njemački avangardni kompozitor koji je na prijelazu milenija postao počasni član Coila.

U studiju ili kasnije na sceni, Balance je bio vodeća snaga Coila, mag i ratnik spreman na otvoreni sukob s Enohijanskim anđelima, sukob koji bi na kraju trebao dovesti do njihovog uništenja. Njegovi su stihovi nepogrešivo sublimirali bit pozadinskih, u pravilu fluidnih zvučnih i ritmičkih tkanja, a najbolji pokazatelj navedenog su pjesme The Dreamer Is Still Asleep, Lost Rivers of London, Are You Shivering?, Paranoid Inlay, Dark Age of Love, Cold Cell, Broccoli, Like a Slip In the Marylebone Road…

On a clear day I can see forever
That the underworld is my oyster

/Jhonn Balance, Paranoid Inlay/

Novi se milenij pokazao izrazito produktivnim za Balancea i Christophersona. Scenski nastupi i turneje, kako je već rečeno, postaju neizbježan element u modusu operandi Coila, a sastav je u pet godina realizirao pozamašan broj vrhunskih albuma na kojima je pronađena forma suživota ranije, uvjetno kazano. industrial-pop faze te radikalne avangarde prožete ambijentalom, eksperimentom i droneom karakterističnima za njihove devedesete. To su Musick to Play In The Dark Vol. 1 & 2 (1999./2000.), Coil Presents Time Machines (2000.), Constant Shallowness Leads to Evil (2003.), Black Antlers (2004.) te zaključni Ape of Naples, koji će biti objavljen nekoliko mjeseci nakon Balanceove smrti.

Balance je život izgubio nesretnim slučajem u vlastitom domu, 13. studenog 2004. Te je subotnje večeri, pod uplivom veće količine votke i halucinogena, u pomalo kobnoj igri riječi izgubio ravnotežu (eng. balance) te pao s gornje etaže, s visine od skoro pet metara. Kada ga je nedugo potom pronašao Peter Christopherson, Jhonn je još davao znakove života, no izdahnuo je koji trenutak prije dolaska kola hitne pomoći. Postoji tu jedna zloguka prekognicija: pola godine prije tog tragičnog događaja, Coil izdaju live album imena …And The Ambulance Died In His Arms. Izbor naslova je, očekivano, bio Jhonnov!

Njegov se pad – shvaćali ga mi doslovno ili pak na simboličkoj razini – može najjednostavnije oslikati faulknerijanskom frazom, bljeskom padajuće zvijezde na mračnoj mrežnici svijeta. Zbio se na vrhuncu karijere Coila te stoga na najbolji mogući način zatvara jedno poglavlje suvremene britanske avangardne glazbe. Očekivano, i dalje ostaju otvorena pitanja o opravdanosti takvog mišljenja, no, ponavljam, pravi odgovor nećete nikada naći pošto je disperziran kroz prizmu pretpostavki i nagađanja.

tumblr_lgriuhuyAR1qfycp1o1_500Iako je Christopherson nedugo po Balanceovoj pogibiji izjavio kako je Coil svršena priča, do njegove je smrti, 24. studenog 2010., objavljen, ne računajući Ape Of Naples, još jedan album, The New Backwards, koji sadrži studijske materijale nastale još davne 1993. u studiju Trenta Renzora u New Orleansu, a koji je među fanovima bio dostupan u ‘sirovoj’, nedorađenoj demo verziji. No, faktora iznenađenja više jednostavno nije bilo.

Ukoliko je SMS poruka koju je potpisnik ovih redaka zaprimio tri dana po Balanceovoj smrti primarno izazvala stanje šoka i nevjerice, vrlo slično reakciji na vijest o smrti Kurta Cobaina, za to je postojao solidan razlog. Vraćajući se opet na onu gomilu otvorenih pitanja koja se razvijaju svako u svojem smjeru, jedna se činjenica ipak neizostavno nameće. Kronični alkoholizam i drastično smanjena mogućnost logičkog rezoniranja još su te kobne 2004. pretvorili Jhonna Balancea u neku vrstu vegetirajućeg bića koje najvjerojatnije više ne bi bilo u stanju ponoviti svoje zvjezdane glazbene i poetske trenutke. U tom slučaju možemo biti mirni, nastavljajući štovati životno djelo Jhonna Balancea i Petera Christophersona, uz još jednu hvale vrijednu spoznaju – kraj katkad nailazi neočekivano, ali se Bog ili priroda potrude kako bi nuspojave u vidu eventualnog kaosa reducirali na prihvatljiv minimum.

Uostalom, ljudskim bićima nije dodijeljena mogućnost biranja trenutka kraja, osim ako se ne ogriješe o temeljne prirodne zakone.

Jhonn Balance ostao je dosljedan – njegov je kraj bio posljedica sklopa čimbenika na koje nije mogao utjecati!

The daylight faded. A shroud of ghostly mist enveloped the earth, and up from the vaporous distance crept slowly the evening darkness. A sullen glow throbs overhead: golden will-o’-the-wisps are threading their shadowy ribbons above golden trees, and the dull, distant rumour of feverish London waits on the still night air. The lights of Hyde Park Corner blaze like some monster, gilded constellation, shaming the dingy stars. And across the east, there flares a sky-sign, a gaudy crimson arabesque. And all the air hangs draped in the mysterious sumptuous splendour of a murky London night.

I’m gonna drown myself in the lost rivers of London
I am gonna drown myself in the lost rivers of London

/Jhonn Balance, Lost Rivers of London/

 

Vjeran Stojanac

12/11/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,