Cotton City Blue: The Mancunian Story

10:00–12:00 – 3.8.2017.

Kultni ‘Factory’… Buzzcocks, Magazine, Joy Division, Durruti Column, Stone Roses, Smiths, Happy Mondays, New Order… Manchester s pravom nosi titulu jednog od najvećih svjetskih glazbenih središta!

Danas je Manchester ključno britansko glazbeno središte, te jedno od važnijih u svjetskim okvirima. No prije svega nekoliko desetljeća nije bilo tako.

Kada je koncem pedesetih godina dvadesetog stoljeća novi zvuk prodirao na ‘stari kontinent’, transfer se odvijao manje više preko lučkog Liverpoola. U to vrijeme mornari iz prekomorskih zemalja počinju donositi ploče autora kao što su Buddy Holly, Carl Perkins, Link Wray, Tim Hardin, Elvis Presley… Ta sasvim uobičajena situacija za lučke gradove je Liverpool pretvorila u rasadnik otočke rock glazbe, otvorivši tako vrata pojmu koji će za svega par godina uobličiti u British invasion.

Za Liverpoolom nije zaostajao ni London, tada također lučki grad (dokovina Temzi će biti zatvoreni sredinom sedamdesetih). Po samoj inerciji, sva su etablirana glazbena imena svoje bolje sutra potražili u glavnom gradu – najtipičniji su primjer Beatlesi koji sredinom šezdesetih napuštaju rodni Liverpool nauštrb glavnog grada i njegova sjaja.

Čitavo je to vrijeme Manchester stajao u svojevrsnom zapećku. Istina, šezdesetih je iznjedrio popularne pop sastave poput The Holliesa i Herman’s Hermitsa, te kasnije 10cc i kantautora Roy Harpera, no relativno siromašni niz imena tu uglavnom i završava.

Salford: Thorn Point and surroundings

No, situacija se iz temelja mijenja u doba eskalacije punka, dakle sredinom sedamdesetih. Sumorno gradsko industrijsko okružje, protkano tvornicama i derutnom stambenim novogradnjama pod česti sivim i maglovitim nebom je djelovalo kao katalizator koji je u tempiranom trenutku polučio rezultat. Istina, nije to bila isključivo mančesterska značajka, pošto je to doba obilovalo valovima depresije i defetizma – tu je globalna politička situacija, zatim interni britanski problemi u vidu porasta nezaposlenosti, vječna prijetnja IRA-inih terorističkih napada koji su upravo tada eskalirali, pa i glazbeni teret koji je vremenom postao nepodnošljiv, konkretno dominacija ‘dinosaurusa’ poput Yesa, Pink Floyda, ELP

Punk je dakle stigao iznenada mada ne i sasvim neočekivano, posluživši kao slamka spasa u tim turobnim vremenima, a najčvršće je korijenje pustio upravo tamo gdje je nade bilo najmanje.

01 Joy Division – Colony
02 Ewan Mac Coll – The Manchester Rambler
03 Buzzcocks – Sixteen
04 The Chameleons UK – Pleasure & Pain
05 The Fall -English Scheme
06 Doves – Shadows Of Salford
07 I Am Kloot – A Strange Arrangement Of Colour
08 A Certain Ratio – Do The Du
09 James – Vulture
10 Roy Harper – The Black Cloud Of Islam
11 Warsaw – No Love Lost
12 Jim Noir – Ships And Clouds
13 Blue Orchids – Work
14 Badly Drawn Boy – Stone On The Water
15 Jon The Postman – Kowalski Of The Seaview Has The Best Hairstyle I’ve Ever Seen
16 Chemical Brothers – Asleep From Day
17 Magazine – Shot By Both Sides
18 The Durruti Column – Messages
19 Happy Mondays – Brain Dead
20 John Cooper Clarke – Beasley Street
21 The Smiths – A Rush And A Push And The Land Is Ours
22 Barry Adamson – Cool Green World
23 Inspiral Carpets – Causeway
24 Black Grape – A Big Day In The North
25 The Stone Roses – Waterfal
26 Oasis – Shakermaker
27 Electronic – Idiot Country
28 New Order – Dreams Never End
29 Morrissey – Little Man, What Now
30 Joy Division – Decades

Četvrtog je lipnja 1976. u Manchesteru održan kultni koncert Sex Pistolsa, realiziran na inicijativu Howarda Devotoa i Pete Shelleyjea iz sastava Buzzcocks. Ovom su događaju prisustvovali lokalci poput Tonyja Wilsona (budućeg utemeljitela kluba Factory te etikete Factory Records), Bernarda Sumnera, Petera Hooka, Morrisseyja, Marka E. Smitha, Micka Hucknalla, Paula Morleyja i drugih. Time je započeo nezaustavljiv proces konsolidiranja i preslagivanja redova na gradskoj sceni. Uz spomenute Buzzcockse, uskoro će izroniti imena kao što su Nosebleeds, John Cooper Clarke, The Durruti Column, A Certain Ratio, Salford Jets, Slaughter and the Dog, Magazine (sastav kojeg osniva Howard Devoto, ‘odbjegli’ član Buzzcocksa), Warsaw (koji će uskoro promjeniti ime u Joy Division)…

Uz takvu scenu u stalnom previranju i širenju nije čudno što su se neki od lokalnih entuzijasta odlučili na pokretanje nezavisne izdavačke kuće koja bi promovirala sva ta imena. Nepune dvije godine po spomenutom koncertu Pistolsa, Tony Wilson uz pomoć Alana Erasmusa, producenta Martina Hannetta, dizajnera Petera Savillea i Roba Grettona (budućeg managera Joy Divisiona) utemeljen je Factory Records koji će u narednih petnaestak godina izdavati albume Joy Divisiona, The Durruti Columna, New Ordera, Happy Mondaysa, A Certain Ratio i drugih. Ta je etiketa koncem sedamdesetih i ranih osamdesetih djelovala u sinergiji s klubom Factory (kojega su također vodili Wilson i Erasmus), predstavljaući tako stožernu os gradske scene koja je već tada opasno parirala onoj londonskoj.

No place like Hulme Crescents were…

Samoubojstvo Iana Curtisa (18. svibnja 1980.) je označilo prekretnicu u razvoju mančesterske scene. Punk je tada već dobrano uzmakao pred svojim nasljednikom, post punkom, a novovalno je okruženje impliciralo neka nova rješenja. Preostali članovi Joy Divisiona nastavljaju kao New Order, udarivši tako temelje gradskom elektroničkom i plesnom ozračju koje će zaživjeti koncem osamdesetih. No, osamdesete donose još jedno veliko iznenađenje, izranjanaje lokalnog sastava koji će prvi definirati pojam revivala i ostati zapamćen kao jedno od najvećih imena na otočkoj nezavisnoj sceni.

Steven Patrick Morrissey je bio jedan od posjetitelja onog legendarnog mančesterskog nastupa Sex Pistolsa koji je i pokrenuo gradska glazbena događanja, no godinama je tražio način da svoj poetski izraz pretoči u glazbu. To mu polazi za rukom tek ranih osamdesetih kada susreće istomišljenika, Johnnyja Marra. Dvojac će uskoro uz pojačanje u vidu ritam sekcije utemeljiti sastav The Smiths, a sve ostalo je već legenda. Poslije njih, ne samo mančesterska i britanska, već i svjetska glazbena slika neće biti ista!

U drugoj se polovici osamdesetih javlja bend The Stone Roses, zanimljiv ‘most’ između klasičnijeg izraza i Madchestera koji slijedi. Započeli su, slično The Smithsima kao revival sastav, odijevajući naslijeđe The Whoa, The Kinksa i posebice The Byrdsa u suvremenije ruho, no stvar se iz temelja mijenja izdavanjem singla Fools Gold (1989.). Vrijeme je to kada se na površinu probijaju braća Shaun i Paul Ryder sa svojim sastavom Happy Mondays. Koncertne prostore zamjenjuju oni plesni, a eskalcija rave trenda je na vidiku. Factory klub se zatvara dok okosnicom novog trenda postaje Hacienda. Zaživio je Madchester!

Klub Factory, Hulme, Manchester

Iako se po nekoj nametnutoj logici mančesterska scena u devedesetima uglavnom vezuje uz spomenutu klupsku rave subkulturu, grad je zadržao svoju rock auru. Slično The Smitsima desetljeće ranije, početkom će se devedesetih pomalo agresivno mada prijeko potrebno kristalizirati još jedan projekt koji će ostaviti dubok trag u suvremenoj glazbi, Oasis. Istina, mišljenja o njihovu doprinosu i značaju su podijeljena i sukobljena (poput same braće Gallagher, danas nakon više od dva desetljeća). Ipak, samo totalni idioti (a takvih ne manjka) mogu negirati važnost i utjecaj ovog sastava, makar se to svelo tek na činjenicu da su nove generacije mladih (uključujući i autora ovog teksta) natjerali da iznova preslušaju opus The Beatlesa!

Mislim da bi trebali stati, jer će nas ovakvo detaljno nabrajanje odući na stranputicu. Mnogo se toga dogodilo u Manchesteru od vremena kada su Oasis harali globalnim top ljestvicama, no teško da će se u doglednom vremenu ponoviti onaj period ushita i optimizma kakav je u tom gradu vladao na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, pod brižnim patronatom Tonyja Wilsona i društva (Hannett, Saville, Erasmus, Gretton).

Ipak, nikad ne reci nikad!

powered & provided by ©eXit

02/08/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,