Roy Harper

20:00–23:00 – 29.4.2017.

Ovotjedno je izdanje eXita posvećeno Roy Harperu, čovjeku čije je djelo definiralo domenu progresivnog folka, i koji se unatoč četverogodišnjoj izdavačkoj i izvođačkoj stanci nema namjeru još povući!

Zanimljivo je pisati o ljudima koji su više – manje potpuna nepoznanica onima koji će čitati dotični tekst. U redu, neki će kazati ‘ni prvi ni zadnji’, no jedan Roy Harper definitivno je terra incognita za prosječnog glazbenog konzumenta. Pojedinci su načuli za njegovo ime zbog zajedničkog albuma sa Jimmyjem Pageom, snimljenim prije četvrt stoljeća, ili ga možda znaju kao čovjeka koji je svoj glas posudio na skladbi Have a Cigar. No, ukoliko uklonimo ova dva izleta u poznatija polja, Roy i dalje ostaje potpuni anonimus, netko čije se ime može pronaći tiskano najmanjim fontom na posljednjim stranicama požutjelih primjeraka Džuboksa ili Ritma koji ionako trunu negdje u podrumu, između cjepanica uredno posloženih za nadolazeću zimu i taman nekoliko decimetara iznad tokova lokalnih podzemnih voda.

Tko je Roy Harper? Šturi podaci dostupni sa osobnog weba te wiki-ja navode ono što tvrdi i svaka imalo ozbiljnija rock enciklopedija – rođen ratne 1941. u manchesterskom predgrađu Rusholme koje bi ostalo nikome znana radnička pripizdina da nije bilo njega (pa i Morrisseyja i Marra, budimo iskreni). Odrastao je u Blackpoolu, hladnjikavom izletištu u Lancashireu čije ledene valove i mediterancima neprihvatljivu klimu donekle popravljaju vizure rollercoastera i ferris wheela stvarajući privid Coney Islanda. Već u petnaestoj godini napušta redovno školovanje kako bi se pridružio Kraljevskom zrakoplovstvu (RAF). Pošto su stegovna pravila militantne hijerarhije znatno odudarala od njegova svjetonazora i temperamenta, nakon nekoliko godina Roy donosi odluku koja će se pokazati kao ključna prekretnica u njegovu životu – izlazi iz vojnih krugova  te preseljava u Soho, gdje potpada pod utjecaj kružoka koji će kroz koju godinu postati inicijalna jezgra glazbene frakcije Swinging Londona. Povremeno luta Europom, uglavnom stopirajući bez prebijene funte u džepu, a 1964. se vraća u  London gdje se zdušno baca na pisanje svojih prvih kantautorskih ostvarenja. Istina, nisu to bila djela neke velike umjetničke vrijednosti – uglavnom protestne balade na tragu Woody Guthriea i Pete Seegera te nešto mlađih i aktualnijih Boba Dylana i Phila Ochsa, ali sasvim dovoljno da dobije svoj prvi angažman u klubu Les Cousins u Covent Gardenu. Uslijedili su njegovi rani albumi poput Sophiscitated Beggara (1966) i Come Out Fighting Ghengis Smith (1968), a definitivni izlazak iz glazbene anonimnosti osigurat će mu danas već kultni koncert u Hyde Parku, gdje je nastupio rame uz rame sa srodnicima kao što su Pink Floyd, Tyrannosaurus Rex i Jethro Tull.

David Gilmour i Roy Harper u vrjeme rada na albumima 'Wish You Were Here' (na kojemu je Harper snimio vokalnu dionicu u 'Have a Cigar'), odnosno 'HQ'

David Gilmour i Roy Harper u vrjeme rada na albumima ‘Wish You Were Here’ (na kojemu je Harper snimio vokalnu dionicu u ‘Have a Cigar’), odnosno ‘HQ’

Sada, kada je izronio na relativnu površinu i postao koliko – toliko značajno ime na lokalnoj sceni, Roy Harper si daje oduška te pod utjecajem tada progresivnog trenda napušta banalne dvominutne i troakordne pjesme, zamjenivši ih kompleksnijim i dužim kompozicijama. U tom se kontekstu posebno izdvaja album Stormcock (1971), sastavljen od svega četiri skladbe prosječnog trajanja desetak minuta. Očekivano, albumi koji su uslijedili u prvoj polovici sedamdesetih također nose pečat amalgama klasičnog engleskog folka i progresivnog rocka – dovoljno je spomenuti Lifemask (1973) i Valentine (1974), te posebno odlični HQ (1975). Ovaj je potonji sniman u svima znanom i dragom studiju Abbey Road, i to u vrijeme kada su u susjednoj prostoriji Pink Floyd dovršavali svoje remek djelo Wish You Were Here. Naravno, trzavice u spomenutom sastavu su već tada bile očite mada ne još toliko naglašene, pa je došlo do manjeg sukoba oko vokalne izvedbe skladbe Have a Cigar. Naime, Waters nikako nije mogao otpjevati neke sekvence vlastite pjesme, dok je Gilmour odbio dati svoj glas istoj i to najvjerojatnije zato što nije dijelio mračni pogled na show business sa paranoidnom individuom koja je polako preuzimala satrapsku ulogu na čelu legendarnog benda. Ipak, postignut je pristojan kompromis – vječno nadrkani dvojac je ušetao u prostoriju do, u kojoj je upravo bilo u tijeku snimanje albuma HQ, te zamolio Roya da otpjeva vokale na toj skoro pa ukletoj pjesmi. Ostalo je legenda, pošto je Harperov glas postao jedan od ključnih trenutaka možda najboljeg albuma Pink Floyda! Tada započeta suradnja Davida Gilmoura i Roy Harpera traje praktički do današnjih dana. Roy je, primjerice koautor skladbe Short and Sweet s Davidovog prvog, istoimenog samostalnog albuma iz 1978., a zajedno su nastupali na turneji koja je uslijedila nakon drugog Gilmourovog uradka; About Face (2004.).

Roy Harper kasnih sedamdesetih, te sredinom osamdesetih

Roy Harper kasnih sedamdesetih, te sredinom osamdesetih

Drugi veliki Harperov izlazak iz uljuljkane sigurnosti anonimnosti zbio se desetak godina poslije, prilikom rada na albumu Wahtever Happened to Jugula (1985), kada je legendarnom Jimmyju Pageu predložio gostovanje na projektu u formi supotpisnika ostvarenja (što je, naravno, trebalo uključivati i autorski doprinos, iako je u konačnici djelo čisto Harperovsko).

Ostaje vječno pitanje koliko su ova dva koketiranja sa poznatijim i zvučnijim imenima doprinjela Harperovoj popularnosti, no činjenica je da je i nakon tih suradnji  svejedno ostao daleko izvan mainstreama. Moje skromno mišljenje jest da Roy Harper sve ono što je postigao duguje isključivo samom sebi i svojem talentu, a povremeno prisustvo gostiju zvučnih imena (Jimmy Page, Kate Bush, David Gilmour, Ian Anderson) jest ionako uvriježena taktika u glazbenoj industriji.

Ukoliko su sedamdesete još ostavljale mjesta sumnji, u osamdesetima je Harperov zvuk poprlično striktno definiran. Čak i najsumnjičaviji ga kritičari sada tretiraju kao predstavnika stila kojeg je, moglo bi se reći, sam i utemeljio; progresivnog folka. Njegova je razvojna linija možda ne predvidiva, ali zato okvirno deinirana, a pojedini otkloni od matrice su tek autorovo istraživanje i poigravanje stilovima i detaljima. Svejedno, govoreći o Harperovom progresivnom folku, bilo bi nužno naglasiti kako takav izričaj uglavnom nema bitnih dodirnih točki sa onim što su ranih sedamdesetih radili Jethro Tull ili Fairport Convention, spajajući elemente progresivnog rocka i folka, ili čak bolje reći, bojeći progresivni izraz folk stilizacijama (i vice versa).

U posljednju dekadu dvadesetog stoljeća Harper ulazi pompezno, monumentalnim albumom Once, na kojemu lucidnim korištenjem produkcije i instrumentarija ostvaruje puni, skoro okrestralni zvuk (ne treba nipošto podcjenjivati Gilmourov doprinos ovom albumu – štoviše, izuzetan je!), a takav pristup koristi i na slijedećim ostvarenjima kao što su Death or Glory (1992), te nešto mračniji, introspektivni i autobiografskim nitima protkan The Dream Society (1998). To što u devedesetima i nije baš produktivan kao prije Roy nadoknađuje izvrsnim ostvarenjima, a prilično uočljive vremenske rupe između redovnih albuma popunjava određenim zaostacima iz prošlosti, primjerice sa Commerical Breaks, albumom čije je izdavanje planirano još davne 1977, no zbog autoru znanih razloga odležalo je skoro puna dva desetljeća da bi svjetlo dana ugledalo 1994, ili pak konceptualnim ostvarenjem Garden of Uranium (1997), iza čijeg se imena krije prearanžirani i donekle poboljšani Descendants of Smith, izvorno objavljen 1988, kada nije ostvario bitniji uspjeh kako kod kritike tako i kod publike. Nije to ništa sporno niti vrijedno zamjerki – kvalitet je, na kraju krajeva uvijek odnosio prevagu nad kvantitetom, pa nema razloga da bude drugačije u slučaju Roya Harpera.

Neki od ključnih albuma Roy Harpera: GQ, The Unknown Soldier, Once, Garden of Uranium, Death or Glory, te DReam Society

Neki od ključnih albuma Roy Harpera: GQ, The Unknown Soldier, Once, Garden of Uranium, Death or Glory, te DReam Society

The Green Man iz 2000. dugo je vremena bio njegov posljednji objavljeni album, na kojemu se akustičnim pristupom i uglavnom kraćim skladbama autor simbolički vraća vlastitim korjenima. Mnogi su se pitali treba li stoga Zelenog čovjeka promatrati kao dostojan kraj jedne plodne karijere ili kao nužnu točku koja će označiti samo završetak jednog razdoblja Harperovog stvaralaštva? Prikriveni su znakovi govorili u korist optimizma – nakon desetogodišnje pauze, Roy se konačno trgnuo, i paralelno sa svojim sedamdesetim rođendanom odlučio vratiti se na scenu. Dvije godine provedene u skladanju i snimanju su 2013., prije četiri godine rezultirale izvrsnim albumom Man and Myth.

S nedavnog nastupa u emisiji ‘Later with Jools Holland’

Je li Man and Myth uslijed svojeg retrospektivnog karaktera definitivna točka na Harperovoj karijeri, ostaje nam vidjeti.

A do tog trenutka kad ćemo definitivno znati odgovor, konzumirajte ponuđeno.

28/04/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,