Cripled Black Phoenix je sastav koji pod paskom jednog čovjeka, Justina Greavesa i fluktuirajuće članstvo spaja brojne stilove bojeći ih u progresivno ruho. Pink Floyd za 21. stoljeće? Lako moguće!
Ukoliko je rečenica kojom je novinar na SoundGuardian portalu završio svoj osvrt na album (Mankind) The Crafty Ape iz 2012. – Pink Floyd za 21. stoljeće – možda izgledala naprasita i nerealna, opetovano preslušavanje dosadašnjeg opusa sastava Crippled Black Phoenix dokazuje da je dotični nepobitno bio u pravu, mada time i nije rekao nešto naročito novo. Stvar je krajnje jednostavna – ovaj bend, ili možda bolje reći projekt, svoj izričaj gradi na predefiniranoj ambijentalnoj podlozi koja jako dobro podnosi čvršće melodijske i ritmičke konstrukcije koje se mogu ali i ne moraju uzdići iz njezine blago uzbibane površine. Upravo tako – intenzitet i način izranjanja zvučnih uzoraka definiraju izlazni signal. Postavite li stvari na takav način, sve one poredbe i stilske poveznice koje se u pravilu nameću uz Crippled Black Phoenix, iako i dalje prisutne, prestaju biti neophodne. Post rock, apokaliptični folk, neopsihodelija, natruhe dooma te još pregršt utjecaja zapakiranih u progresivno ruho – sve stoji, ali takve klasifikacije počinju zamarati, a smisla imaju samo kada zadrtim pojedincima treba dokazati kako polazni sastavi iz kojih je regrutirano članstvo Crippled Black Phoenixa ne trebaju nužno utjecati na konačni zvučni ishod. A upravo su ti polazni sastavi itekako zvučna imena. No, ovdje je očito bila presudna neupitna volja lidera Justina Greavesa kao i doprinos pojedinaca a ne kolektiva iz kojeg dolaze, zvali se ti sastavi Mogwai, Electric Wizard, Hearts Of Black Science, Gonga ili Iron Monkey.
Teza o temeljnoj zvučnoj površini te izranjajućim čvrstim masivima – možemo li to bar na trenutak usporediti s fenomenom kristalizacije? – se na svim prethodnim albumima mogla parcijalno primijeniti (da, postojale su stranputice koje bi pojedinca barem na trenutak nagnale da odbaci takav pogled na stanje stvari), no za Bronze (2016.), trenutno posljednje ostvarenje Crippled Black Phoenixa, nema dvojbe. Razlog povlačenja usporednice s ranom fazom Pink Floyda i ne leži toliko u glazbenom izričaju (mada, ni taj element nije zanemariv, naprotiv) koliko u metodi kroćenja nereda i postavljanja plutača po nemirnom oceanu primordijalnih tonova. Još je The Crafty Ape pružao ne isuviše optimističan pogled na trenutno stanje rase inteligentnih majmuna na trećoj planeti od Sunca (uočljivo u narativnom smislu, kako se već može isčitati iz podjele albuma po poglavljima te nazivima pjesama, ali i naslutiti iz Justinovih izjava), no to je bilo prije četiri godine, 2012. U međuvremenu se stvari nisu naročito promjenile na bolje, što posebno dolazi do izražaja zađe li se u dubinu albuma Bronze.
Još jedna zanimljivost vezana uz Crippled Black Phoenix jest Justinova odluka da sastav nema stalnu postavu, i u tome ide toliko daleko da praktički čitavo članstvo, uz rijetke izuzetke mijenja nakon objavljenog albuma i odrađene turneje. Tako je u ovih desetak godina kroz bend prošao zavidan niz imena poput Joe Volka, Geoffa Barrowa, Karla Demate, Matta Williamsa, Miriam Wolf, Dominica Aitchisona, Matta Simpkina, Joe E. Vistica i drugih. Trenutna postava pored Justina Greavesa uključuje Daniela Änghedea, Toma Greenwaya, Marka Furnevalla, Bena Vilskera, Daisy Chapman te Jonasa Stålhammara, uz tendenciju da se uskoro u potpunosti reformira. No, to je već uvriježeni model koji očito ima svoj šarm a i donosi rezultate.
Ovosubotnje izdanje emisije eXit donosi presjek karijere ovog sastava, kao i razgovor sa Justinom Greavesom. Više detalja o CBP možete pronaći u ividu recenzije zagrebačkog koncerta iz travnja 2012:
Bablje ljeto, odnosno ‘indian summer’ je vrijeme kada se životni sokovi, zaustavljeni nepodnošljvim ljetnjim žegama iznova bude. Takva je situacija i na području glazbenog izdavaštva – u roku od tjedan dana su se pojavila tri obećavajuća albuma, ‘The Golden Gymnasium’ sastava Okkervil River, Laneganov album covera nazvan ‘Imitations’, te ‘Ghost Republic’, povratnički (no i sasvim drukčiji) uradak kultnih Willard Grant Conspiracy.
Ove subote uživajte u dva koncertna zapisa nastala u razmaku od četvrt stoljeća, koja naizgled nemaju ništa zajedničko osim izrazite krtičke note uperene prema javnosti i lažnim moralistima, zvali se oni George W. Bush ili Mary Whitehouse. Stoga, snimka nastupa Pink Floyda u dvorani Coliseum u Oaklandu, CA, kojoj prethodi kronološki kasniji live album Steve Earlea, ‘Just an American Boy’. Uistinu, skoro ništa zajedničko osim kvalitetnog pljuvanja u lice licemjerima i kako bi to Johnny lijepo kazao, govnarima!
Priča o Swansima se polako bliži kraju. Upravo objavljeni album “The Glowing Man” nije samo točka na trilogiji započetoj godine 2012. sa “The Seerom” te nastavjene izvrsnim “To Be Kind” (2014.), već ujedno i posljednji uradak u 34 godine dugačkoj karijeri ovog sastava, barem ako je vjerovati riječima Michaela Gire. No, Swansi su organsko biće i kao takvi imaju svoj biološki rok trajanja, a odlazak će, kanaliziran kroz ovaj album i upravo započetu oproštajnu turneju biti kolosalan i veličanstven. Uostalom, drugačiji ishod se i nije mogao očekivati! Finally, Peace.
