KLFM

Vedran Ružić, Dobar tajming

Program međuinstitucionalnih kulturnih suradnji HULU-a u 2025. započinje gostovanjem vizualnog umjetnika i glazbenika Vedrana Ružića, jedinstvene pojave na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kao autor s diplomama dviju akademija, Ružić profesionalno djeluje u području likovne i glazbene umjetnosti, a splitska publika imat će rijetku priliku doživjeti njegov rad u srijedu, 12. veljače 2025., kroz dvije izložbe i koncert.

Ovaj program realizira se u partnerstvu HULU-Split, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Hrvatskog doma Split.

SRIJEDA, 12. VELJAČE 2025.

Otvorenje izložbe “Dobar tajming?” – Vedran Ružić
Vrijeme: 18:00 h
Mjesto: Galerija Loggia, Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Adresa: Dioklecijanova 7, Split

Otvorenje umjetničke instalacije “Okovani Prometej” – Vedran Ružić
Vrijeme: 19:00 h
Mjesto: Hrvatski dom, Tončićeva 1, Split

Koncert Jazz Trio Vedran Ružić (Vedran Ružić, kontrabas; Dorian Cuculić, klavir; Adriano Bernobić, bubnjevi)
Vrijeme: 19:30 h
Mjesto: Hrvatski dom, Tončićeva 1, Split
Više informacija: https://hdsplit.hr/koncerti/detalj/vedran-ruzic-kontrabas/

Izložbe će biti otvorene do 28. veljače 2025., a kustosica izložbenog dijela programa je Dora Derado Giljanović.

Vedran Ružić (Rijeka, 1986.) vizualni je umjetnik i jazz-glazbenik (kontrabas i bas gitara). Pohađao je Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, a diplomirao je 2018. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo. Iza sebe ima tridesetak samostalnih i dvadesetak zajedničkih izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu, a posljednjih godina fokusirao se na multimedijalni pristup umjetnosti. Autor je šest jazz-albuma, scenarist dva filma (redatelj jednog) te dobitnik nagrade Porin 2017. u kategoriji najboljeg albuma jazz glazbe. Također je dobitnik nekoliko nagrada Status za najboljeg kontrabasistu i el. basistu.

Iz predgovora:

(…) Filozof Jean-François Lyotard primjećuje kako tradicionalno znanje ima poseban odnos prema temporalnosti i ritmu. Vedran Ružić u svojim radovima preispituje upravo onu temporalnost o kojoj govori Lyotard. Dok Lyotard govori o krizi velikih narativa i legitimaciji znanja u postmodernom stanju, Ružić tu krizu materijalizira kroz svakodnevne ostatke našeg postojanja – prašinu kao „meso vremena“ i opuške kao mjerače osobnog, potrošenog vremena. Svi mi „gubimo vrijeme” na neki način – čekajući red u pošti, brišući prašinu ili pušeći cigaretu gledajući pritom u prazan prostor pred sobom. Pitanje ostaje: na koji način možemo bolje iskoristiti to vrijeme ili, ako ga već moramo „gubiti” na neke načine, kako učiniti to vrijeme ugodnijim i stoga nečim što nismo izgubili? (…)

U doba instant-rješenja i ubrzane komunikacije, Ružićeva umjetnička praksa namjerno usporava vrijeme, vraćajući nas ritualnosti i ponavljanju kao oblicima prenošenja znanja i iskustva. Međutim, kao što se nekim tradicijama ne zna početak i razlog, tako i pojedini Ružićevi radovi dovode čin ponavljanja do apsurda (primjerice kukičanje Tepiha od prašine).
Ružićev umjetnički pristup vremenu posebno je zanimljiv kada ga sagledamo kroz prizmu relacijske estetike kritičara i kustosa Nicolasa Bourriauda. Prema Bourriaudu, suvremena umjetnost često stvara „društvene međuprostore” – mjesta gdje se preispituju i rekonfiguriraju naši međuljudski odnosi. U tom kontekstu, Ružićevi radovi nisu samo objekti za promatranje, već postaju točke susreta različitih temporalnosti i društvenih odnosa.

Dora Derado Giljanović