M WARD / Migration Stories (2020.)
srijedom i subotom od 15 h
Kunst & Liebe Frequency Machine
Najnovijim filmom o imaginarnom kantautoru Llewynu Davisu (koji ipak ima brojne osobine stvarnih suvremenika, posebice Davida Van Ronka), braća Coen se hvataju u koštac s analiziranjem turbulentne folk scene njujirškog Greenwich Villagea početkom šezdesetih, scene na kojoj se vodila prava bitka ne samo za prestiž i uspjeh već i preživljavanje, a opstali su samo oni najjači poput Boba Dylana ili Phila Ochsa…
Inside Llewyn Davis soundtrack je istoimenog filma braće Coen o folk sceni New Yorka, odnosno njujorškog Greenwich Villagea početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Točnije, o kratkom razdoblju u životu jednog muzičara prije buma te folk scene, tj. prije pojave Dylana. Kao ni sam film, ni soundtrack nije preslik te scene kakav bi se očekivao u jednom projektu ovog redateljskog dvojca, prijektu koji bi uključivao poznata imena poput Dylana, Baez, Van Ronka i ostalih trubadura tog vremena.
Ono što braći Coen tako dobro ide jest uzimanje predloška za odredenu temu, nečeg iz tradicije američke kulture, od čega naprave nešto svoje i originalno, te u tome u mnogočemu podsjećaju na Dylana kojemu isto uspijeva veci dio karijere.
Takve su i pjesme. Mali dragulji iskopani negdje iz povijesti i izvedene u majstorskoj produkciji stalnog suradnika a ujedno i svjedoka scene T-Bone Burneta.
Većinu pjesama izvodi sam Oscar Isaac (glavni glumac) izravno na setu snimanja filma i to se osjeti. Od prekrasnog višeglasja u obradi stare (zatvorske) “The auld triangle”,
preko osobnog favorita “Queen Jane”, pa sve do udarne “If i had wings”, nižu se intimne priče koje su Coeni pomno odabrali za soundtrack.
I kao muzika uz koju ste se prvi put zaljubili ili koja vam priziva neke lijepe uspomene iz prošlosti ovi brojevi ostaju negdje u srcu svima onima koji pogledaju
film.
Akad na kraju zasvira sam Dylan sa svojom “Farewell” (sa bootleg series), jasno vam da su braća Coen opet uspjela.
01. “Hang Me, Oh Hang Me”
02. “Fare Thee Well (Dink’s Song)”
03. “The Last Thing On My Mind”
04. “Five Hundred Miles”
05. “Please Mr. Kennedy”
06. “Green, Green Rocky Road”
07. “The Death of Queen Jane”
08. “The Roving Gambler”
10. “The Auld Triangle”
11. “The Storms Are On the Ocean”
12. “Fare Thee Well (Dink’s Song)”
13. “Farewell” (Unreleased Studio Version)
14. “Green, Green Rocky Road”
Tomislav Gracin
autor: Vjeran Stojanac, 24/02/2014
Arhiva
Dvadeset dugosvirajućih projekata u pedeset godina karijere je uistinu impozantna brojka, kojom se rijetki mogu pohvaliti. Imajući to u vidu, Marianne Faithfull i njen najnoviji album ‘Give My Love to London’ su i više nego zahvalan izbor za aktualni album tjedna, posebice kad se u obzir uzme činjenica da je riječ o izvrsnom, atmosferičnom uradku kojemu su doprinos dala i zvjezdana imena poput Nicka Cavea, Steve Earlea, Rogera Watersa ili Warrena Ellisa. I tek još jedna napomena tehničke prirode – od ovog tjedna ciklus rotacije ‘albuma tjedna’ jest od subote do subote, uz emitiranje subotom u 15.00 h, te reprizno srijedom u 14.00 h.
Neumorni kalifornijski garage psych mogul John Dwyer prošlog je tjedna s proširenom [Thee] Oh Sees postavom izdao novi, 21. album.
Izbor za album tjedna ovaj put pada na ‘End Times Undone’, upravo objavljeni uradak novozelandskog glazbenika Davida Kilgoura, no ovog puta ne u samostalnom ozračju niti s matičnim sastavom The Clean, već uz pomoć pratećeg sastava The Heavy Eights (s kojim povremeno surađuje još od 1997.). Iako stilski vrluda od dream popa preko college i jangle rocka pa do klasične pop psihodelije, ‘End Times Undone’ je uz čitavu tu raznolikost nevjerojatno koherentan, cjelovit; te na najbolji način pokazuje kako prepoznati uistinu velikog kantautora – njegovi potencijali nisu podložni zubu vremena, već naprotiv; vrijeme je onaj parametar koji radi u njegovu korist! Prihvatite ovaj odličan rad kao trenutnu ljetnu razbibrigu, a nadlazeća će vam jesen ionako omogućiti dublji uvid u Kilgourov maestralni opus!
playlist