KLFM

Return of the grievous angel (reprise)

Numere:

01 – Barton Carroll – Certain Circles

02 – Johnny Cash – The Man Comes Around

03 – Gram Parsons – Return of the Grievous Angel

04 – Billy Bragg & Wilco – California Stars

05 – Ed Bruce – Mama’s Don’t Let Your Babies Grow up to Be Cowboys

06 – Ween – I Don’t Wanna Leave You on the Farm

07 – Ryan Adams – To Be Young (Is to Be Sad, Is to Be High)

08 – Mekons – The Curse

09 – The Black Heart Procession – It’s a Crime I Never Told You About the Diamonds in Your Eyes

10 – Howe Gelb – Paradise Here Abouts

11 – Jim White – Handcuffed To A Fence in Mississippi

12 – The Band – Up On Cripple Creek

13 – Buffalo Springfield – Mr. Soul

14 – Slim Cessna’s Auto Club – This Is How We Do Things In The Country

15 – Townes Van Zandt – Lungs

16 – Jackson C. Frank – Blues Run the Game

Svaki put kad osjetim nostalgiju, pribaci me na country.

Pošto ovaj put neman puno za reć, prilažem tekst koji je izazva nostalgiju:

Béla Hamvas, Jutarnja zabilješka

(U trenutku kada čovjek sjedi na molu, maše nogama iznad vode i gleda ribe u moru)

Sjevernjački se način življenja od južnjačkog razlikuje u slijedećem: Onaj  na sjeveru  ako ispusti inicijativu, izgubljen je. – Na jugu je, pak, obrnuto, izgubljen je onaj koji zadrži inicijativu, i nije se u stanju opustiti.

Razlika je, dakle, temeljna. Na sjeveru je potrebno zadržati inicijativu, i zato je svakoj aktivnosti temelj: Ja. Na jugu se inicijative treba odreći, i zato su svakoj aktivnosti temelj bogovi.

Onaj koji ide na jug, treba, prije svega, dobro razmisliti, odreći se aktivnosti i opustiti se. Ovo je okorjelom Hiperborejcu gotovo nemoguće. Zaista je teško odreći se nečega što je u njemu najsnažnije. Mnogima je to neizdrživo. Jednostavno se razbole od ovog oblika  metamorfoze. Ime bolesti je: dosada.

Produhovljeni čovjek je na ovu transformaciju posebno osjetljiv. Upravo radi toga mora, kada pristigne na Jug, kraj graničnog kamena iskopati jamu, i staviti u nju svoje Ja. Ako se boji da će mu ga netko ukrasti, neka kraj njega stavi posjetnicu, ili neka ga umota u papir i označi inicijalima, i zatim neka na sve to navali kamen. Na povratku ga može ponovo izvaditi i staviti na svoje mjesto. Nakon ovog obreda, vidjet će, kako se i bez svoga Ja može jako dobro živjeti.

Prvo iskustvo, koje će dobiti, je nestanak volje. Postoji plavo nebo, dnevno svjetlo, toplina, zatim vjetar, slana voda, brod, zvuk. Sve ovo mnoštvo koje postoji, može se svesti na to da postoje bogovi. I bez obzira na čovjekovu aktivnost. Najvažnije je da on jest, a bogovi će sve ostalo i onako srediti i bez njega. Čovjek ne mora raditi ništa. I kada ne radi, ne umara se. Zato se na jugu tako dobro spava.

Drugo iskustvo je, nema žurbe. Ništa nije hitno. Što polakše i što manje. Čovjek juga živi kao da je stalno na godišnjem odmoru. Zatim će zapaziti kako Ja, koje ga je neprekidno proganjalo, više ne postoji. I tako smiren odjednom će za sve imati vremena.

Treće iskustvo je najbitnije. Ne mora razmišljati. Ali ako mu je i to zaista neophodno, može. To je i onako suvišno. Mislim, dakle jesam? Ovo je samo sjevernjak mogao izmisliti. To uopće nije točno. Ako i ne mislim, i te kako sam dobro. Zapravo i nisam. Jer  bogovi jesu, a ja i onako ovdje njima samo kradem dane. I ne samo ja, već netko, koji je lagan, prosvjetljen, smiren, poput Mene, koji smireno i slobodno lebdi u stvarnosti.

Umjesto razmišljanja, čovjeku na Jugu razne stvari padaju na pamet. Tek toliko, bez nekakvog napora, što je manja napetost, to bolje. Evo i sada mi je nešto palo napamet.

Pretpostavimo da se zarate dva naroda. Nije rijetkost, povijest nam daje na uvid nekoliko primjera. Luđaci navale jedan na drugoga i masovno se izmasakriraju.

Uvijek se ispostavi kako je onaj drugi kriv, ako je i pobjeđen, zaklinje se na osvetu. Skuplja snagu, i nakon nekoliko godina ponovo napadne, i eventualno pobijedi. I sada opet sve  počinje iz početka.

Kada bi slučajno s nekim zaratio, prvo što bih učinio je: odmah bi i bezuvjetno, čak i u ponižavajućim uvjetima, nastojao uspostaviti mir. Dao bi tome neprijateljskom narodu obećanje, da ću mu daljnjih trideset godina, biti sluga. Svim svojim snagama bi mu služio na njegovu dobrobit. Željeznicom bi mu slao sve što mi na zemlji rodi, brodovima prevozio velika blaga dalekih zemalja. Mnogo začina, slastica, svile, zlata, dragog kamenja, sve, sve bi mu dao. Čak bi sa svoga naroda skinuo i košulje pa bi mu i to dao. Bio bih nemilosrdan. Tako bi ga zatrpao zemaljskim plodovima, da ne bi stigao ni šta drugo misliti već samo bančevanje. Gojio bi ga, šopao, hvalio. Sve ono što postoji na zemlji, voće, ribe, meso, divljač, rižu, vunu, kavu sve bi pred njega podastro.

Dam se okladiti da taj narod ne bi izdržao ni trideset godina. Tako bi se ugojio, ulijenio, postao lakouman, glup, pospan, da se s njime ne bi ni trebalo zaratiti. Jer kada bi ih napao oružjem, samo bi ih ohrabrio i potaknuo u njima nagon za zadovoljštinu. Nema toga naroda koji u blagostanju nije izumro.

Eto tako nešto mi je palo napamet. Ne znam da li je ispravno ili je nije, neću o tome više ni misliti.

Prevedeno iz knjige

HAMVAS BÉLA MŰVEI

Originalni naziv knjige:

A BABÉRLIGETKÖNYV  –   HEXAKÜMION

A babérligetkönyv

Esszék (1932-1945)

Izdavač : ÉLETŰNK KÖNYVEK, Budapest

S mađarskog preveo

Ivan Ladislav Galeta

U Zagrebu, srpanj 2001.