Art & Music Festivalu u Puli možemo zahvaliti na tome što smo Repetitor imali prilike vidjeti prvi put 2007. godine, jer tada je bend pobijedio u konkurenciji mladih bendova glasovima žirija i publike te zaradio 60 sati snimanja u studiju i mogućnost izdavanja prvog albuma. Taj svoj prvi album „Sve što vidim je prvi put“ Repetitor je izdao godinu nakon toga, prikazavši na njemu isti intenzitet i umijeće kojim je tjerao svoju živu publiku do ludila.
Imali smo priliku gledati i slušati takvu tiho-glasno-tihu agresiju, ali za način na koji je ona kontrolirano usmjerena prema instrumentima (računajući tu i vokal) da ih se dovede do takvog intenziteta da budu u stanju pomicati stotine ljudi koji ih u isto vrijeme slušaju potrebna je vještina koja se stječe tek nakon godina i godina sviranja i bivanja na sceni, a ne iz prvog puta, dok ste još tinejdžeri. Repetitor neće izgubiti ništa od onoga što je prikazao ovdje ni četiri albuma i sedamnaest godina poslije, kako imamo veliko zadovoljstvo svjedočiti. Jedan su od rijetkih bendova koji u svojoj strasti nije sagorio pa prešao na nešto lakše ili se samouništio prelijevajući sve ono što osjećaju na pozornici u privatne živote.
„Sve što vidim je prvi put“ artikulira sve ono što osjećamo i što imamo potpuno pravo osjećati dok smo mladi i ne da nam se previše razmišljati. To je prije svega zamorenost svijetom koji nas okružuje, ali i zamor od vlastitog osjećaja nemoći da išta promijenimo – naprosto zato što smo premladi za to i zato što, ruku na srce, ni u čemu nismo dovoljno dobri. Osjećaj nemoći potiče strah koji uklanja svaku predodžbu o smislu onoga što se događa. Dok nestaje smisao, osjećamo da nestajemo i mi, da nestaje naš život. Svaka je od ovih emocija pretočena u zvuk kristalno jasno, unatoč kakofoniji instrumenata koji će na vrhuncima stvari preuzeti naše zvučnike. Jasna nam je emocija koju nam predaju, jer smo i sami kroz nju prošli ili je prolazimo. U onome što Repetitor radi nema tajne, samo pravodobne vještine.
(Ivan Palijan, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih domaćih & ex-Yu albuma koje morate poslušati“)
Izbor ovog materijala za albuma nije na onoj standardnoj liniji – birajmo domaće jer time pomažemo i promoviramo scenu, već zato što se radi o materijalu toliko suvremenom, glazbeno i produkcijski, da bi bez problema mogao biti ishajpan na nekom od hipsterskih ili “indie-znalačkih” portala kao the next big thing. Imamo sreću da smo tu, da dijelimo grad i interese i da nam je Brankova glazba dostupna bez puno kopanja.