
Learn to Swim Pt. 1
Pogled preko ramena na glazbenu 2024. Malo subjektivno i van kriterija godišnje selekcije jer se radi o glazbi intenzivno slušanoj i sviranoj, ove na izmaku.
Ne želim u uvodu, a ni u najavi koja slijedi, trošit bajtove o state we’re all in.
Više bi se posvetio čistom sadržaju, tom pogonu koji troši i sagorijeva vaše kalorije svakog utorka od 20.00h. Gomila novih izdanja koja će zasigurno ovo 2020 učiniti pamtljivom još po nečem osim po kućnom pritvoru.
U prvom redu novi Yves Tumor sa materijalom koji se zove Heaven to a Tortured Mind gdje i dalje možemo, upravo sada i u ril tajmu, pratiti kako se razvija jedan od največih talenata današnjice. Ako je Symbol bio Prince, Yves će biti knez.
Daniel Avery i Alessandro Cortini na tihom i fragilnom albumu Illusion of Time, Nicolas Jaar na sličnom tragu, možda koji plonk više s novim Cenizas. Sad već kultni Ninja Tune prvoborci Skalpel, skandinavski jazz gitarist Ulf Wakenius u svom kopanju po McCartneyevoj pjesmarici, The Orb u još jednom šibanju mrtvog konja koje su nazvali Abolition of a Royal Familia gdje, bez obzira na okupljeni dream team – Youth (Killing Joke), Steve Hillage (Gong, System 7), Roger Eno i Jah Wobble (PiL, Primal Scream Orb, Invaders of the Heart), služe samo kao blijedi podsjetnik na svoje najbolje dane.
Slušamo i projekt The Flashbulb sa već prepoznatljivom minucioznom produkcijom svog viđenja elektronike na izvanrednom novom izdanju Our Simulacra, novog Thundercata, Monophonics, remasterirani klasik Zero 7 iz 2006 The Garden ( još jedan od najgore ocijenjenih album na Pič forku ), The Verbrilli Sound, Lapalux..
Kao posebnu kategoriju u ovom večerašnjem programu, svakako najavljujem oba dijela, nazovimo albuma, Private Parts američkog kultnog kompozitora Roberta Ashleya. Istraživač graničnih područja glazbe, pionir moderne opere i sveg onog što u umjetnosti možemo banalno podvesti pod experimentalno, što je Ashleyu bilo posebno mrsko te isto komentira “Composition is anything but experimental. It is the epitome of expertise.”
Prepustite se suludoj Ashleyevoj priči za laku noć i dobar dan i ostatku ovog, opet posebnog, izdanja malog vodiča kroz progresivnu glazbu.
autor: el5egundo, 04/08/2020
Arhiva

Pogled preko ramena na glazbenu 2024. Malo subjektivno i van kriterija godišnje selekcije jer se radi o glazbi intenzivno slušanoj i sviranoj, ove na izmaku.

Jaki Liebezeit je bio tata Krautrocka i benda Can. Nitko nikada nije svirao bubanj tako monotono dobro. Ima nekih ritam mašina i softwera koji to još uvijek pokušavaju…

Repriza iz doba karantene. Simpatično. “Kažu da je bitno vlažiti prostore u kojima provodimo zadnje dane. I čekati toplo vrijeme s jugom. Koje nikad baš ne čekam. Tako da se bolje vratiti na ono kućno vlaženje,”

Standardno zbrajanje glazbenih dojmova ove 2018. do sada. Subjektivno kao i uvijek, tri sata glazbe koja se zadržala u aktivnim folderima i odoljela prebacivanju u arhivu ili surovom brisanju.
playlist