KLFM

Peter Hook & The Light – Pauk, Zagreb

 

Peter Hook je održao obećanje i publici pružio čak i više od najavljenog albuma ‘The Unknown Pleasures’ . Legendarni su dragulji zadržali svoj 34 godine star sjaj, a nešto više energije u pojedinim brojevima uopće nije kvarilo doživljaj – naprotiv!

 

Prije otprilike tridesetičetiri godine mančesterski punk sastav Warsaw promijenio je ime u Joy Division, te zahvaljujući vlastitoj upornosti i zdušnoj pomoći novopridošlog producenta Martina Hannetta (koji je pokazao svoje studijsko umijeće pretvorivši njihove skladbe Digital i Glass u mala remek djela) započeo rad na prvom službenom studijskom albumu koji će pod nazivom The Unknown Pleasures biti objavljen u lipnju 1979. U međuvremenu su se zbili brojni događaji koji izlaze iz okvira ove recenzije, no jedan detalj nije zgorega spomenuti – upravo na pragu svjetske slave, dan prije odlaska na američku turneju, pjevač i tekstopisac Ian Curtis izvršava samoubojstvo vješanjem. Time je prekinut uspon zvijezde Joy Divisiona, lansiravši ih zauzvrat u sfere legende, dok preostala trojka – Peter Hook, Stephen Morriss te Bernard Sumner – nastavlja egzistenciju na glazbenoj sceni kao New Order. I tako je bilo, sve do prošle jeseni…

Joy Division, 1979: Stephen Morris, Ian Curtis, Bernard Albrecht (odnosno Sumner) te Peter Hook

Upravo održani zagrebački koncert Petera Hooka i njegovog pratećeg sastava The Light na prvi pogled, ili bolje kazati najavu nije pretjerano obećavao. Pojedinci su čak sumnjali u sami smisao turneje čiji puni naziv glasi Peter Hook and the Light perform ”Unknown Pleasures” – A Joy Division Celebration!

Stoga su stotine pridošlih, ili barem oni koji se nisu potrudili upoznati s dosadašnjim tijekom turneje sumnjali u krajnji ishod ovakvog opasnog pokusa. Na kraju krajeva, Peter Hook je tek jedan od nekadašnje kultne mančesterske četvorke, tako da su razlozi koji upravo njemu omogućuju izvođenje davnog zajedničkog materijala poprilično dvojbeni. U stvari, nekih velikih okolišanja i nije bilo: Hook je zadani posao mogao odraditi sa srcem i bez greške, ili si dopustiti drugu krajnost i odsvirati mlake i izmijenjene verzije nekadašnjih kultnih skladbi, pokušavši ih prilagoditi duhu vremena, odjenuti u novo ruho i na taj način bestidno unakaziti.

Srećom, eventualne su dvojbe raspršene uvodnim taktovima pjesme Ceremony koja je nešto prije 22 sata označila službeni početak koncerta. Kako i samo ime turneje sugerira, Peter i Lightovci su odmah po zagrijavanju označenom pjesmama Digital i No Love Lost krenuli sa žučnim verzijama skladbi s albuma The Unknown Pleasures. Četveročlani prateći bend ostavio je dojam dobro uigranog i vještog kolektiva koji zna svoj posao, i kojemu je, izgleda, nepojmljiva čast izvoditi skladbe s prvog albuma Joy Divisiona dijeleći pozornicu s jednim od ključnih aktera tadašnjih događaja. Uistinu, zasluge Petera Hooka pri uobličavanju zvuka albuma The Unknown Pleasures su nemjerljive, a često i zanemarene. Ian Curtis je pokušavao (i donekle uspjevao) biti središnja os i kreativni motor sastava, no njegove je tekstove trebalo uglazbiti na način da sačuvaju svoju internu energiju. Pošto je Sumner/Albrecht u tim danima tek ‘učio zanat’ (dotični će ipak mnogo više doprinjeti na idućem izdanju, albumu Closer), Peter je preuzeo zahtjevnu ulogu koordinatora koji će Curtisovoj poeziji udahnuti duh glazbe i rtima, i to na vrlo znakovit način. Preslušavanjem tog albuma stječete dojam kako upravo njegov instrument, odnosno bas gitara nosi ne samo ritmičke segmente, već i melodijske dionice, dok se Sumnerova melodijska gitara tek stidljivo probija na nadgrađu (Disorder, Insight, She’s Lost Control, Wilderness…).

Peter je očigledno zadržao te dodatno razradio svoju nekadašnju ulogu. Svih deset pjesama s nastupnog albuma Joy Divisiona, on i Lightovci izvode u rijetko viđenom izvođačkom zanosu. Prateća četvorka je formirana po predlošku bubanj – gitara – bas – klavijature, dok druga bas gitara u rukama Petera Hooka igra dvojaku ulogu: pri izvođenju pojedinih skladbi nadmašiti će zvuk čitavog pratećeg benda, no zato u trenucima njegova eksponiranja, pa i interakcije s publikom koja je bivala sve življa kako je nastup odmicao, ovaj bas postaje neizbježni dekorativni element, ubojito oruđe u rukama vrhunskog umjetnika!

Peter Hook u izvođačkom zanosu

Završetak seta skaldbi koje sačinjavaju izvorni The Unknown Pleasures ostavlja prisutne u stanju neizvjesnosti; jer, jasno je da Peter Hook i dečki neće napustiti pozornicu nakon svega deset odsviranih skladbi. Stoga gotovo odmah nastavljaju s prilično opuštenijim nizom pjesama koje prekrivaju čitavo razdoblje djelovanja Joy Divisiona.

Slično pjesmama s albuma The Unknown Pleasures, i ovaj će blok zadržati sve potrebne veze i analogije s izvornim skladbama, uz izuzetak nešto pojačanog energetskog impulsa koji je, vjerujte mi, jako dobro legao. Taj je niz podrazumijevao himničke Dead Souls i Isolation (na ovoj je potonjoj klavijaturist konačno došao do željenog izričaja), zatim tek površinski mirniji, no u dubini uskovitlan trojac 24 Hours, Decades i Atmosphere, da bi veliko finale prisutne dovelo do ekstaze skladbama Transmittion te (uostalom, može li završiti drukčije?) Love Will Tear Us Apart.

Ukoliko će publika (ovdje ne mislim samo na fanove već na sve prisutne) po nečemu pamtiti tu večer i pripadni koncert, to će zasigurno biti spoznaja da kvaliteta ne treba nužno pratiti kvantitetu te da nešto više od sat ipo vremena zdušno izvedene glazbe slušatelju često više znači od besmislenih produljivanja prilikom kojih izvorni oblik pjesme često plati danak izvođačevu eksponiranju. Peter Hook je jako dobro znao da u ovom slučaju barata s izrazito vrijednim materijalom i nije si dopustio niti najmanje ekskapade.

Očigledno je da i nakon 34 godine materijal albuma The Unknown Pleasures i dalje zvuči energično i svježe, i tu bi trebao biti kraj svim pitanjima!

 

Vjeran Stojanac, 22/03/2013