KLFM

Noć u knjižnici

Volim odlaziti na nova mjesta i pronalaziti nove prostore za glazbu, koncerte, nastupe. Splitske sam uglavnom već prošao uzduž i poprijeko, rijtekima sam uistinu oduševljen, većinom i ne baš, ali mali prostor Teatrina solinske biblioteke baš je zanimljivo koncipiran.

Prvi put u životu tamo sam bio navečer 19.11., kad je u prvoj u nizu zanimljivo koncipiranih Večeri s autorom nastupio Tomislav Gracin, splitski glazbenik i vlasnik kultnog Basketa, kao i član KLFM-a.

Večeri su koncipirane tako da autor, u ovom slučaju Gracin, izvede nekoliko svojih pjesama (kad gosti budu autori drugih zanimacija, poput slikara, režisera ili pisaca, onda ćemo valjda slušati ili gledati njihova djela), u srednjem dijelu popričaju s voditeljicom Nadom Topić, a onda još malo njihovih djela i kraj.

Gracin je sve, pa vjerojatno i svoje prijatelje, lani iznenadio izvrsnim prvijencem, albumom Mono, na kojem je odsvirao sve instrumente (u razgovoru saznali smo – njih sedam), otpjevao sve vokale, napisao svu glazbu i tekstove, tako da bismo ga mogli nazvati kantautorom, iako je pristup glazbi više bendovski, tako da bih ga radije usporedio s one man bandovima poput Smoga ili Sparklehorsea (s kojima dijeli i drugačiji pristup komponiranju i originalnost). Mono je vjerojatno jedan od najboljih albuma novije hrvatske scene, nudi svjež pristup, intrigantne pjesme, neobičnu liriku, potpuno originalnu, tako da kad ga poslušate ne možete prstom uprijeti u jedan uzor ili jedan glazbeni pravac. Maloj nekoherentnosti albuma možda doprinosi nekoliko pjesama na engleskom, no i one se tematikom, ugođajem i poetikom uklapaju u ostatak, a čak su i mekše otpjevane. Pjesme poput Irene koja je jedna od najljepših stvari uopće zadnjih godina i u svjetskim mjerilima, Nepotreban s neočekivanim krajem na engleskom, Ove muzike, U bojama ili duge, atmosferske, postrockovski ambijentalne Tamo gdje tražiš ljubav nude drugačiji pristup komponiranju, i kao što rekoh, nakon konvencionalnog početka, nježne melodičnosti, ponude prema kraju potpunu promjenu, zaokret na novo, drugačije, neobično, nudeći avanturu vrlo rijetku u domaćoj modernoj kantautorskoj glazbi. Pomalo sjetan i taman ugođaj osvjetljavaju neobični tekstovi, a povremeno se osjeti nedostatak puhača (trube ili saksofona), jer neke skladbe imaju i skriveni blues-jazz utjecaj ( I Got Sister – pomalo poput banda Spain).

Prvi put gledao sam Gracina užvio lani u Legends klubu, kad je nastupao samostalno s gitarom, kao predizvođač Pridjevima, još jednom zanimljivom novom hrvatskom bandu. Nakon početne nesigurnosti (sam navodi tremu kao glavni problem pred nastupe) bio je to prekrasan, premda ponešto kratak događaj, kad sam i uživo dobio potvrdu o potencijalu ovog splitskog autora.

Tko god je čuo Gracina uživo ili njegov album nije ostao ravnodušan. Šteta je jedino što još nije šire poznat, jer njegova poetika i melodije zaslužuju da ih čuje što više ljudi, a ne da ostanu samo utočište hipstera, conossieurea, posjetitelja Basketa, njegovih prijatelja i članova kluba slomljenih srdaca.

Večer u Solinu bila je prvo Gracinovo predstavljanje pjesama s albuma s bendom, ali i promocija CD izdanja albuma Mono, lijepo minimalistički dizajniranog. Kako i sam svira banjo u bandu New Gondoliers, posudio je od banda ritam sekciju, basista Pjera Malkoča (ovoga puta na kontrabasu) i svestranog udarljkaša i filmaša Veljka Popovića i odsvirao pet pjesama (četiri i jednu na bis solo na gitari). Simpatičan pomalo nesiguran početak s Ovom muzikom pokazao je sve prednosti bandovskih aranžmana tih nekoliko Gracinovih stvari, a kako je nastup odmicao i izvedbe su bile sve sigurnije i ljepše. Nakon dvije pjesme uslijedio je razgovor s voditeljicom u kojem je Tomo govorio o svojim uzorima, komponiranju, albumu, poetici, Basketu, životu i svemu ostalom, a onda je odsvirao još tri pjesme. Nakon toga bilo je još druženja u malom krugu istomišljenika, poklonika Gracinove pjesme i sveopći zaključak da bi Tomo mogao malo jače krenuti u predstavljanje albuma, kao i u skladanje novih stvari, te s bandom napraviti koji veći koncert u Splitu, jer za to zasigurno ima publike. A nakon Splita slijedi pokoravanje Hrvatske i „regiona“, jer kako smo saznali, puštaju ga na radiju i cijene i izvan granica domovine.

Sve u svemu jedna lijepa večer koja je bila uvod u vikend pun koncertnih poslastica u Splitu (Borghesia, Irena Žilić, Alen Čelić i Veljko Popović).

Zdeslav Benzon