KLFM

Neli Ružić “NO LONGER NOT YET”

Neli Ružić svojom multikanalnom video-zvučnom instalacijom Disati zajedno (mjerenje kozmosa) stvara ambijentalan prostor koji spaja individualno i kolektivno iskustvo disanja. U temelju rada nalazi se prizor dahova otisnutih na staklenoj površini, koji postupno nestaju, evocirajući prolaznost i efemernost ljudske prisutnosti. Ovo materijaliziranje neuhvatljivog – fizičkog traga disanja – istodobno djeluje kao vizualna metafora za zajedništvo, protok i kruženje zraka koji nas neraskidivo povezuje.

Semantička razina rada razotkriva složene odnose između biološkog i kozmičkog vremena. Dah, ritmičan i vitalan, suprotstavlja se ubrzanoj temporalnosti suvremenog društva oblikovanoj imperativima produktivnosti i kapitalističkog ubrzanja. Rad Neli Ružić podsjeća nas da je disanje temeljni životni čin, ali i zajednička osnova svakoga ljudskog postojanja – čin koji itekako može biti ugrožen, što se pokazalo tijekom pandemije COVID-19.* Tako instalacija postaje mjestom korespiracije – kako to sama umjetnica ističe, referirajući se na rečenicu iz seminalnog teksta Franca ”Bifa” Berardija Braething. Chaos and Poetry – istodobno reflektirajući fragilnost, ali i snagu kolektivnog postojanja.**

Nije naodmet napomenuti da se vrijeme ovdje ne promatra kao kakva mjerljiva kategorija, već spekulativan koncept čiju antropomorfnu ideju linearnosti Ružić dekonstruira. Umjesto stabilnog i pravocrtno određenog vremena, instalacija sugerira fluidniji, nestabilniji vremenski okvir, kakav nalazimo u poimanju kozmosa. Ovdje je čovjek izmaknut iz antropocentrične percepcije vremena te suočen s njegovom nelinearnom i nesagledivom dimenzijom, koja se možda može zamisliti spiralno, kao ritmično ponavljanje i prepletanje različitih tokova.

Istodobno, rad Neli Ružić otvara pitanje višestruke podjele vremena – od njegove svakodnevne ekonomske utrživosti do dokolice kao prostora neslućenih mogućnosti. Instalacija stoga neizravno referira i radikalne ideje Situacionističke internacionale koja je odbacivala instrumentalizaciju vremena kroz rad i zalagala se za oslobađanje od njegovih produktivnih okvira. U tom kontekstu, Disati zajedno (mjerenje kozmosa) istražuje i opoziciju između vremena rada – strukturiranog, kontroliranog i kapitaliziranog – te vremena bivanja, koje se ne može lako mjeriti niti podvrgnuti ekonomskoj logici. Umjetničina instalacija tako ne samo da tematizira ritmičnost disanja kao biološku nužnost, nego i kao potencijalan čin otpora ubrzanju i ekonomskoj kontroli te eksploataciji vremena.

Na fizičkoj razini rad je koncipiran kao multikanalna instalacija sa sedam ekrana koji su postavljeni na crne postamente u zatamnjenom galerijskom prostoru. Ekrani reproduciraju videosnimke izdaha šezdesetak ljudi, dok se sa svakog emitira individualno prilagođena zvučna kompozicija Carole Chargueron, koja dodatno gradi iskustvo korskog višeglasja.*** Tako se stvara prostorni dojam složene polifonije disanja, gdje se zvučni i vizualni elementi prožimaju, naglašavajući ideju međusobne povezanosti u nevidljivom prostoru razmjene zraka i vremena.

Kako bi se dodatno produbio doživljaj rada, galerijski pod obložen je crnim tapisonom. Ovaj postupak nalik na eksperimentalne izložbene procedure nadrealističkih umjetnika i kulturnih radnika, ali i neoavangardnih umjetničkih postupaka, ne samo da utječe na akustičnost prostora nego i mijenja njegovu fizičku pojavnost nudeći drukčiju percepciju hoda, osjeta i kretanja kroz instalaciju. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture u neprekidnom su dijalogu s neuhvatljivošću i fluidnošću djela ističući napetost između monumentalnog trajanja i efemernog trenutka.

Dodatnu slojevitost instalaciji donosi i tekstualni rad No longer, not yet koji se pojavljuje unutar izložbenog prostora – i zapravo je naslov cijele izložbe, reflektirajući ujedno i karakterističnu strategiju Neli Ružić u kojoj tekst djeluje kao diskurzivan kontrapunkt vizualnom i zvučnom. Ružić se pritom oslanja na teze Giorgia Agambena iz eseja What Is the Contemporary? u kojem on, između ostalog, iznosi tezu da se istinski suvremen čovjek ne podudara u cijelosti sa svojim vremenom niti mu se poslušno prilagođuje.**** Upravo anakronizam i diskronija, prema Agambenu, omogućuju mu dublje razumijevanje sadašnjosti, pa u toj vremenskoj neusklađenosti jasnije percipira svoje doba ne samo kao nešto u čemu sudjeluje, nego i kao nešto što može kritički promišljati. Ova na izložbi pomalo disruptivna tekstualna forma zaziva liminalno stanje između prošlog i budućeg upućujući na fluidnost prijelaza i neizvjesnost trenutka sadašnjosti. Njegova semantička napetost počiva na paradoksalnom susretu kraja i početka, statičnosti i kretanja, pri čemu se vrijeme ne poima kao linearna progresija, već kao nelinearan, otvoren proces koji uvijek izmiče fiksaciji.

Pozicioniran unutar izložbe visoko na zidu, tekst – u obliku svjetleće kutije od crnog aluminija gdje slova svijetle – ne samo da utječe na unutarnju kompaktnost instalacije Disati zajedno (mjerenje kozmosa), nego i destabilizira uhodane načine percepcije: gledatelja postavlja u stanje oscilacije između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi bez mogućnosti čvrstog oslonca u sadašnjem trenutku. Doista, tekst poput rebusa priziva sadašnjost, ali time što je ne izgovara eksplicitno, zapravo je suprimira. Nadalje, ova intervencija stvara diskontinuitet u iskustvu rada, otvarajući prostor za dodatna značenja i kritičku refleksiju o vremenu kao aporiji – nečemu što istodobno jest i nije, što je prošlo, a još uvijek traje. Time No longer, not yet funkcionira i kao tekstualni element i kao konceptualni poremećaj unutar instalacije koji provocira dublje promišljanje o strukturi vremena, njegovoj fragmentaciji i našoj percepciji prijelaza između ontoloških stanja.

Izložba Neli Ružić smještena je u sjeveroistočnu kulu Dioklecijanove palače, prostoru izrazito dugog trajanja – povijesnog i materijalnoga. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture, svjedoci tisućljetnih transformacija, sučeljavaju se s tranzijentnim karakterom rada u kojem se bilježenje izdaha – kratkotrajnoga fizičkog procesa emanacije topline – i pojavljivanje čestica prašine s njihovim vizualno atraktivnim konstelacijama, povezuju s idejom kozmosa kao vremenski nesagledivog prostora. U tom susretu monumentalnog i efemernog, trajnog i prolaznog, otvara se slojevita refleksija o vremenu, materiji i ljudskoj prisutnosti u beskonačnom protoku.

U konačnici, ova izložba Neli Ružić nije samo vizualno-zvučni doživljaj, već i poetsko promišljanje o ritmovima života, vremenskim strukturama i našoj neizbježnoj međuovisnosti te suradnji. Ružić njome uspijeva povezati osobnu i univerzalnu dimenziju disanja – fiziološku, političku i egzistencijalnu – dovodeći u pitanje što znači istinski biti zajedno u prostoru i vremenu.

Dalibor Prančević

* Pojedinačni dahovi snimani su tijekom pandemijske krize 2021. godine u splitskom studiju Darka Škrobonje, uz pridržavanje posebno propisanih uvjeta i mjera zaštite.
** „Singular respiration is concatenated with others’ breathings, and this corespiration we name ‘society’. Society is the dimension in which singular durations are rearranged in a shared time-frame.“ Franco ”Bifo” Berardi: Breathing. Chaos and Poetry, 2019., str. 25.
*** Zvučna komponenta rada nastala je u suradnji s Carole Chargueron, francuskom skladateljicom i umjetnicom zvuka, koja od kraja 1990-ih boravi i umjetnički djeluje u Mexico Cityju, gdje je snimila dahove šezdesetero posve različitih ljudi, a njihovi su zvučni zapisi pridruženi videoradu u siječnju i veljači 2023. godine.
**** Giorgio Agamben: „What Is the Contemporary?“, u: What Is an Aparatus? And Other Essays, 2009., str. 39–55. See less