Počasni krug Alana Forda
U veličanstvenoj pedesetogodišnjoj trci, gdje smo na startnoj liniji bili „mi“, ljudi od krvi i mesa i „oni“, više podrumski…
Kunst & Liebe Frequency Machine
Krajem marta prošle godine u beogradskom Bitef teatru premijerno je odigrana predstava „Nevidljivi spomenici“. Predstava je bila pomalo neobična. Iako je potpisuju sestre Bogavac (Milena i Minja), njena neobičnost je u tome što u njoj ne učestvuju profesionalni glumci već učenici Treće beogradske gimnazije. I nije samo to. Ti učenici su učestvovali u istraživanju, pa čak i pisanju teksta koji se bavi opet jednom neobičnom temom: Drugim svetskim ratom, holokaustom i sećanjem na spomen obeležja. Prošlo je tačno godinu dana i u ovom 151. KUPEK-u podvlačimo liniju iskustva, sećanja, budućeg angažmana…
Oko 2.000 ljudi tokom 16 izvođenja imalo je priliku da pogleda predstavu „Nevidljivi spomenici“. Gledali su je Beograđani, Zrenjaninci, uskoro će i Užičani moći uživati u njoj tokom festivala „Na pola puta“, a ono što posebno želimo apostrofirati je činjenica i da je odigrana u Novom Vinodolskom, tokom druženja sa gimnazijalcima ostalih škola učesnica u projektu zagrebačkog Gete instituta pod nazivom „Dvostruki teret“ jer upravo ta činjenica čini sve ono što zvanična politika ne čini – približava generaciju i ruši predrasude koje se svakodnevno nameću.
O predstavi i jednogodišnjem iskustvu igranja razgovarali smo sa dve profesorice Treće beogradske gimnazije: Jelenom Kručičanin i Biljanom Bogojević, koje su na čitavom projektu bile mentorke učenicima, a društvo su im pravili Marko Živković i Ana Stefanović, učenici gimnazije i učesnici u projektu.
Koliko se danas više zna o stradanjima jevrejskog stanovništva u Beogradu tokom Drugog svetskog rata, koliko su spomenici vidljiviji, kako sagledavati budućnost u kojoj se temom Drugog svetskog rata bave samo revizionisti…
Šta ostaje?
Predstava će se igrati još svega nekoliko puta jer je reč o generaciji koja dobrim delom završava svoje gimnazijsko školovanje. Mnogi će budućnost potražiti u inostranstvu što i ne treba da čudi jer su ovakvi projekti više incidenti nego pravilo, a pravilo koje se često proglašava incidentom je neka vrsta i surove realnosti. Baš tih dana kad se obeležavala godišnjica od početka igranja predstave grupa njihovih vršnjaka koja se krila iza imena Nacionalni front napala je društveni centar „Oktobar“ u kom smo, između ostalog, proslavili i peti rođendan.
Sedam muškaraca sa motkama je uletelo u „Oktobar“ u kojem je u tom momentu bilo četvoro ljudi. Jednoj osobi iz kolektiva je tokom napada polomljen nos i povređena ruka dok druga osoba ima povrede ruke. Polomljeno je više prozora, ispreturan je inventar, lomljene su flaše i čaše.
To je budućnost koja nam se nudi svakodnevno i baš zbog toga ova priča, priča ovih mladih ljudi još više dobija na značaju. Zbog toga je ovaj KUPEK posvećen njima, njihovoj hrabrosti, upornosti i svetu koji će, nadamo se, biti barem donekle lepši od ovog u kom mi živimo.
U svetu u kom je moguće da grupa idiota nameće silu kao argument mi nudimo alternativu. Nudimo argument, ne kao silu, već kao istinu.
KUPEK # 151 možete poslušati u ponedeljak, 04.04.2016. od 23 h ili na mixcloud kanalu.
autor: dejan kozul, 04/04/2016
Arhiva
U veličanstvenoj pedesetogodišnjoj trci, gdje smo na startnoj liniji bili „mi“, ljudi od krvi i mesa i „oni“, više podrumski…
Postosmomartovsko KUPEK izdanje, prigodno, slučajno ali prigodno, bavi se pitanjima odnosa muškaraca i žena, problemima koji proističu iz patrijarhalnih…
U 106. KUPEK-u gost je novinar, satiričar i pjesnik Tomislav Marković koji je nedavno objavio svoju drugu zbirku poezije “Čovek zeva posle rata”.
Otadžbinu ne možemo birati. Ona nas određuje, stavlja u određeni okvir a na nama je odluka hoćemo li te okvire…
playlist