Neil Young & Crazy Horse / Rust Never Sleeps (1979.)

15:00–16:00 Ponedjeljak 1.1.2018.

It’s better to burn out
Than it is to rust

Postoje autori koji su uvijek davali publici, diskografskoj kući i široj javnosti ono što očekuje od njih. Izvođači koji se ne odmiču dalje od svog žanra i svojevrsnih konvencija scene u kojoj se nalaze.

Otkako je počeo snimati ploče koje potpisuje imenom i prezimenom, mladi ali već vrlo iskusni glazbenik iz Kanade, Neil Percival Young davao je, i još uvijek daje sve od sebe da ne bude jedan od njih.

Kad bismo ovaj tekst posvetili načinima kojima je u svojoj karijeri pogazio običaje i standarde dokumentacije rock’n’roll glazbe i svim briljantnim pizdarijama koje je pripremio publici i diskografima, ovaj članak bi bio duži od Fidelovog govora. Zadržat ćemo se na formi live albuma i jednim od Neilovih mnogih live albuma koji se poprilično razlikuje od većine živih snimaka koje možete naći na polici vašeg najdražeg CD shopa, koji se začudo, još nije zatvorio…

U većini slučajeva, live album je koncept u kojem se na jednom ili više medija simulira bivanje na koncertu dotičnog izvođača. Najčešće se radi o pokušaju rekonstrukcije jednog koncerta sklepanog od snimaka nekoliko koncerata s popravljenim greškama, ponovo nasnimljenim dionicama ili pak potpunim studijskim falsifikatima. Setlista puna najvećih hitova, žamor, publika koja pjeva, prostran miks kakav očekujete od velike dvorane…

Nikad nisam volio takve albume, a očito ni Neil, čiji su live albumi uglavnom sve samo ne gorenavedeno.

Hrđa nikad ne spava i budete li igrali na sigurno, mogli biste se naći na otpadu starog željeza, kao i vaša djela koja prestaju biti uzbudljiva i zanimljiva. Kao jedan od rijetkih hipija koji je bio svjestan toga i koji je dočekao Sex Pistolse i Devo raširenih ruku, Neil nije imao problem s preispitivanjem samog sebe sviranjem i snimanjem potpuno novog materijala pred publikom, niti je to prvi put ovdje radio.

Hrđa je live album, ali se na njemu ne nalaze prethodno snimljene pjesme. Publika ne pjeva, jer te pjesme ionako čuje prvi put. Izuzevši dvije pjesme koje su doista snimljene u studiju, nikad ne bismo saznali da se radi o live ploči da to nismo pročitali negdje. Koncert je u ovom slučaju idealna prilika da se uhvati sva sirovost i spontanost izvedbe zbog koje ljudi poput mene skidaju kapu pred svirkom jednih Crazy Horse, koji su B stranom ovog albuma desetljeće kasnije inspirirali nekoliko raznih scena.

Iste godine objavljen je Live Rust, “normalan” live album, a Neil se i danas zajebava s nama kako zna i umije.

Molim vas da skinete kapu.

Akustična strana:

1. My My, Hey Hey (Out of the Blue) 3:45
2. Thrasher 5:38
3. Ride My Llama 2:29
4. Pocahontas 3:22
5. Sail Away 3:46

Proto-grunge strana:

1. Powderfinger 5:30
2. Welfare Mothers 3:48
3. Sedan Delivery 4:40
4. Hey Hey, My My (Into the Black) 5:18