„After the Gold Rush“, treći studijski solo album Neila Younga, bio je zamišljen kao soundtrack za istoimeni film prema scenariju koji je napisao glumac Dean Stockwell. Film nije nikada snimljen, scenarij je izgubljen, a Stockwell je jednom prilikom objasnio da je priča bila o kraju svijeta, s dosta mračnih i okultnih elemenata. Ne znamo za ovaj okultni dio, ali album jest mračan i melankoličan, pun slomljenih srca i samoće, baš kao što bi to i kraj svijeta sigurno bio.
Bilo je to iznimno zaposleno razdoblje Youngova života. „Afer the Gold Rush“ je sniman i izdan 1970. godine. Godinu ranije izdao je svoj drugi album te se pridružio svom kolegi Stephenu Stillsu, s kojim je prije bio u Buffalo Springfieldu, u supergrupi Crosby, Stills & Nash, koja se tom prilikom preimenovala u Crosby, Stills, Nash & Young. Drugi njihov koncert ikada bio je onaj na Woodstocku. Njegov kratak boravak u grupi bio je ujedno i njen najkvalitetniji period – tada je lansirana i grupa i Youngova solo karijera. Svi članovi benda su nakon albuma „Déjà Vu“ iz 1970. imali svoje najbolje solo albume. „After the Gold Rush“ nije iznimka, on se općenito smatra Youngovim najboljim i najzrelijim albumom. Kroz karijeru Young je mijenjao fokus i miješao žanrove dok te mješavine još nisu imale ni ime.
Ovaj je album uglavnom akustičan, u prvom planu su njegov glas i gitara, a ponekad i klavir. Nije to čisti folk ili country, bez obzira na mekoću zvuka, u njegovoj izvedbi ima puno tvrdoće. On je roker koji svira folk. Pjeva o slomljenim srcima, rasizmu ili o ekologiji – Young nije sretan zbog stvari kakve jesu i sklon je upiranju prstom. Rekli bismo da traži frku. „After the Gold Rush“ u nevjerojatno produktivnom životu Neila Younga ima posebno mjesto jer se smatra djelom kojim je počeo stvarati legendu o sebi. Kako sam kaže, uvijek je više volio boraviti u jarku nego na glavnoj cesti, jer tamo, iako je nemirnija vožnja, može susresti zanimljivije ljude.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Album “Transistor Radio” M. Warda iz 2005. jest šarolik, nostalgičan i emocijama nabijen uradak koji vjerno preslikava atmosferu jednog zaboravljenog vremena; razdoblja kada su zanesenjaci noćima bdjeli uz male tranzistorske prijemnike hvatajući signale kako legalnih, tako i piratskih radio postaja u potrazi za pjesmama uz koje će otploviti iz šture stvarnosti u nekakav bolji, alternativni svijet. Treba li tražiti bolji izbor za ovotjedno izdanje “Nezaboravnih vatri”?
KLF, ritualno spaljivanje miljun funti, kultna svađa sa Julianom Copeom, izložba “Is God a cunt'” liverpulskoj crkvi Sv. Petra, utemeljenje “svjetskog neglazbenog dana” i jedan izvrstan album iz 1986!
