KLFM

MAYALES / Simbol za sunce

Jednako slojevito i detaljno tražimo odgovore Mayales playmakera, Petra Beluhana.

Mayales su u svojih preko dvadeset godina aktivnog prisustva na sceni stalno tražili taj svoj ultimativan zvuk. Misliš li da ste ga s ovim materijalom našli i kojim putem ste putovali?

Ultimativni zvuk…zanimljivo. To je zapravo legitimno pitanje i zreo trenutak da se otvara takva tema. Nikad o tome nisam razmišljao do ovog trenutka. Još je rano, čekam reakcije…i ono svoje ‘treće slušanje’, nakon što se ponovno zaželim albuma i uspijem ga preslušati s nekim vremenskim odmakom. U ovom je trenutku to, razumljivo, nemoguće. Jako smo zadovoljni kako je sve ispalo, kako je snimljeno, aranžirano i izmiksano, pa je potpuno moguće da u jednom trenutku kažem kako smo s Jurom i Pavlom dotakli neki ideal, možda taj ultimativni zvuk koji spominješ.

Ovo je prvi album koji smo napravili s najmanje trzavica, bijelih miševa i istjerivanja nekog vraga većeg od nas samih – čemu sam inače sklon, nažalost ili na sreću. Ali u toj patologiji zapravo vidim dio objašnjenja zašto su svi ti albumi na neku foru drugačiji, autentičniji…dobri, jako dobri.

Brijem da je to bilo krajem 2014, prišao sam Juri i Pavlu s idejom ranog dogovaranja 4. albuma (njih moraš rano rezervirati), jer sam mislio da naš novi materijal za 3. album predstavlja svojevrsni nastavak Dvojke, i da bi to nastavio raditi s Cokijem (Jinx, producent Dvojke) ili nekim koji je po mojem sudu bliži takvoj vrsti glazbe, nazovimo to neka luda mješavina country rocka i popa, jako vintage, akustično a opet jako moderno. S Jurom i Pavlom sam mislio raditi neki novi zvuk koji nam se lagano mota po glavi i kompjuteru, neki novi zaokret, recimo manje akustičan i ‘svirački’ a više preproduciran, nabrijan,… Kako bilo, Coki je počeo raditi na novom albumu Jinxa i najavio da ga nema do daljnjega a mi smo, ni sam ne znam na koju foru, počeli rovariti po trećem albumu s Jurom i Pavlom, jer oni su jako ekspeditivni, konkretni, poduzetni i beskonačno susretljivi – i baš su htjeli da radimo skupa…osobito nakon nekoliko opuštenih razgovora o svemu i svačemu, pa tako i o Dvojci koju su oni jako popušili od ranije. Donijeli smo im nekih osam pjesama za koje smo se svi složili da su dovoljno zrele i zanimljive. Izabrali smo prve tri i krenuli raditi, kao da se upoznamo, bez obaveze. U međuvremenu smo Vlado, Luka i ja napravili skoro dvadesetak novih songova koji su izgurali većinu predviđenih songova… i eto nas tri godine kasnije a da i dalje nisam potpuno siguran kako je do svega ovog došlo.

Putovanje je bilo bezbolnije nego svako prije njega. Bilo je genijalno iako je bilo i relativno minornih trzavica (malo smo zapeli na miksu Roadie, cca 5 mjeseci?!) Prije svega smo pod dojmom domaćinstva i usluge nestvarnih likova, Jure i Pavla. To su vilenjačka bića o kojima bi mogao danima… U prvi mah nisam imao takav dojam o njima, mislio sam da su zatvoreniji, stroži, nedodirljivi. Posljednjih mi je dana došlo do mozga kako su gotove naše 3 satne seanse u njihovom studiju, i nekako sam tužan, koliko i sretan jer smo napravili opaki posao. Ne samo da smo pomirili 5 formiranih glazbenih ega već smo napravili zajedničko djelce na koje smo svi ponosni jer nije bilo potrebe za ustupcima i kompromisom. A stvorili smo nešto što je veće od nas, nešto duboko i gotovo trodimenzionalno, a istovremeno i dovoljno radiofonično (govorimo o 3 i pol radija koja trpe takvu mjuzu). Mogao bih pisati danima blebetat o ‘putovanju Simbola za Sunce’ ali nisam još ni pošteno sabrao dojmove, a nisam ni objektivan s obzirom na to da trenutno trese euforija s obzirom na prve recenzije i reakcije na album. Tada sam stvarno poput guske u magli pola metra iznad zemlje…ali i to će brzo proći.

“Simbol za sunce” nije Mayales 3 i to je jasno od prvog do zadnjeg takta. Što je bilo presudno za ovakvu jasnu distinkciju od stare ali i svježe Mayales ostavštine?

Iskreno, meni ti to i nije baš tako daleko od Dvojke, ali od Svima želim raj za sve je kvantni pomak. Mislim da nisam dovoljno objektivan ni dovoljno distanciran da bi mogao jasno reći da je ovo uistinu jasna distinkcija od ‘stare ali i svježe Mayales ostavštine’. Istina, otkako su u eter puštena prva dva najavna singla (Danas smo happy i Roadie), ljudi mi govore na tragu teze koju ti spominješ, kako je ovo bitno drugačiji i čvršći sound. Ako je to uistinu tako kako se priča, prvo mi pada na pamet ‘okriviti’ Juru i Pavla – jer sve drugo je identičnoj onome kako smo radili glazbu posljednjih dvadesetak godina. Samo bi pustili da curi iz nas da bi kasnije prebirali po tome kao za neku albumsku cjelinu. Doduše, priključio nam se i mladi Luka Geček s nekom svojom energijom i rifovima. S njime sam napravio tri songa na albumu. Ali brijem da ni to nije donijelo neki presudno drugačiji stil i promjene u zvuk Mayalesa, barem ne iz naše perspektive.

Album krije zanimljive goste i strašnu sviračku ekipu. Možda da malo upoznamo sve uključene o najsvježije Mayales?

Suštinu novog materijala komponirali su i odsvirali trojac P.Beluhan/V.Mirčeta/Luka Geček, i to u ateljeu koji smo uživali posljednje tri godine. Vlado je odsvirao gotove sve gitare i bas dionice! Ali presudne detalje za ovakav album brusili smo s Jurom i Pavlom, koji ne samo da su producirali i miksali album već su odsvirali dodatne gitare, synteve, brdo perkusija i egzotičnih instrumenata – pa čak i bubanj, koji je Pavle fantastično odsvirao na tri pjesme! Sve što nismo mogli nas petero prepustili smo, ajmo ih uvjetno nazvat gostima, prijateljima i vrsnim glazbenicima poput Ivana Levačića Levija, Ivane Rushaidat pa Alena Križaja, Lipu, Juricu Lajkaufa, Marijana Jakića,… neka mi ne zamjere oni kojih se sada ne mogu sjetiti. Kao mali začin prepoznatljivosti opet smo pozvali Valeriju i Kikija…ne smijem zaboraviti ni Terezu Kesoviju. Luda ekipa.

Svi smo skupa donijeli brdo zajebanih layera koje nije bilo lako pomiriti. Upravo su u tome segmentu Jura i Pavle napravili lavovski posao, možda i presudan – pomirili sve to u jednu fenomenalnu cjelinu u kojoj čak ni Roadie ne strši, previše.

Petre, znam da se perfekcionist i da se svako izdanje sigurno brusi do najsitnijeg detalja. Je li “Simbol za sunce” do kraja ono što si zamislio?

SzS je više od onoga što sam zamišljao i mislim da to mogu reći u ime cijele ekipe. Sve je ispalo bolje, šire i moćnije, bez obzira na nedoumice koje su iskakale putem. Kad na to sve dodaš ilustracije, cover i spotove Dalibora Barića, brrr…to je stvarno nešto veće od nas samih. Trenutno tako osjećam ali mislim da se taj dojam neće mijenjati kako vrijeme prolazi.

Tu je dakako i najvažniji ‘partner’ u svoj ovoj Mayales priči posljednjih 20tak godina, neizostavni Vlado. On i ja smo iznimno zadovoljni i ponosni konačnim rezultatom, a on i ja baš i nismo složni po mnogim pitanjima, osim što smo i vrlo kritični prema svemu.

Zadnji termin u studiju radili smo mastering i slaganje pjesama po rasporedu. Najsitniji detalji. U jednom smo se trenutku pitali za koga mi to radimo kad se zna da će se cd (nadam se i skori vinil) najmanje slušati. Format prošlog stoljeća, a opet… to je album.

Jebiga, do toga nam je baš stalo. Stara škola.

_____________________________________________________

Možda je sad svima malo jasnije u čemu se krije ta Mayales čarolija i zašto i ovaj album ulazi u kategoriju onih koji nikada neće zvučati u skladu sa vremenom u kojem su nastali.
A to možeš postiči samo najfinijom glazbenom maštom i autorskom dosljednošću.

I to je ono što Mayalese čini jednim od najvećih kulturnih dobara domaće glazbe.