KLFM

MARK LANEGAN BAND / Gargoyle (2017.)

Izgleda da je u ovom desetljeću Mark Lanegan iznova dobio kreativni uzlet kakav mu je nedostajao desetak godina ranije. Naime, prvih je desetak godina novog milenija objavio tek dva autorska albuma; Field Songs (2001.) i Bubblegum (2004.), te tri kolaborativna uratka sa Isobel Campbell. Istina, kvaliteta je i u tom slučaju nadmašila slabi kvantitativni odziv, no zadnjih pet godina savršeno balansira sa oba pojma.

2012. objavljuje Blues Funeral, žestok i mračan album koji na najbolji mogući način sublimira elemente vrhusnkih prethodnika poput Whiskey for the Holy Ghost i Bubbleguma, a iste godine snima i božični singl Dark Mark does Christmas. Ukoliko ste očekivali da će uzeti barem mali predah griješite, jer već 2013. objavljuje Black Pudding, zajednički album sa Duke Garwoodom.

Nedugo potom, iznova u suradnji s Garwoodom snima album obrada Imitations, što opet figurura kao najava za dva projekta koji će obilježiti godinu 2014: album Phantom Radio i njegov najavni singl No Bells on Sunday. OK, extended play sa demo snimcima nazvan Houston Publishing Demos te remiksirana verzija Phantom Radia možda i nisu zahtjevali Laneganov pretjerani angažman, no savršeno popunjavaju rupe i drže fanove u steady stanju. A isplatilo se.

28. je travnja danje svjetlo ugledao još jedan mračni uradak ‘mračnog Marka’, album nazvan Gargoyle (Ukoliko vas zanima značenje ove riječi, bacite oko na neku od vodoriga na sumornim starim građevinama. Moje su osobne preporuke vodorige na crkvi Notre Dame u Parisu, te one na fasadi hotela u sklopu londonskog kolodvora St Pancras).

Prisutni je zvuk i dalje, očekivano, težak i protkan onom za Lanegana karakterističnom tminom, no pomalo odstupa od nekad neminovnom sveameričkog glazbenog naslijeđa. U pitanju je proces započet još prije tri godine na albumu Phantom Radio, proces čiji se rezultati u prvom redu ocrtavanju na ritmičkoj crti koja sada priziva britansku post punk scenu ranih osamdesetih (Joy Division, New Order, The Cure i Sisters of Mercy, zar ne?), a ta ritmička repetitivnost nesumnjivo svoje korijene ima u krautrocku.

Toliko o ritmu, no što je sa instrumentalnim izvedbama? Lanegan se iznova okružio dokazanim suradnicima poput Grega Dullija, Duke Garwooda te Roba Marshalla koji je ujedno supotpisao neke od skladbi te producirao album. Uočljiva elektronička podloga još je jedan homage starom kontinentu i njegovu naslijeđu. Hoće li Lanegan i dalje pratiti taj put koji je zacrtao na Phantom Radiu, ostaje nam vidjeti, ali unatoč popriličnom obratu po pitanju aranžmana i produkcije, njegove skladne nisu izgubile ništa od svoje jačine, snage i ukletosti, već naprotiv! Dovoljno je uostalom preslušati neke od skladbi koje figuriraju kao potencijalni hitovi, primjerice Beehive ili Nocturne i shvatit ćete kako su instrumentalna i ritmička podloga tek prilagodljivi slojevi čija je svrha tek građenje atmosfere i koji nisu sposobni ugroziti Markov antologijski mrak… niti im je to namjena i namera.

Mark Lanegan Band: Gargoyle (2017.)

01 Deaths Head Tattoo
02 Nocturne
03 Blue Blue Sea
04 Beehive
05 Sister
06 Emperor
07 Goodbye To Beauty
08 Drunk On Destruction
09 First Day Of Winter
10 Old Swan