KLFM

The art of letting go

“Na svadbi jedne lutke”, poče Bog spavanja priču, “lasta je pričala o lijepim i toplim zemljama gdje krupni i teški grozdovi vise na lozama, gdje je zrak tako blag i gdje planine bliješte u bojama kakvih kod nas nikada nemaju.” – “Ali im nedostaje našeg zelenog kupusa”, reče kokoš. “Ja sam provela jedno ljeto sa svojim pilićima na selu. Tamo je bila jedna pješčara gdje smo mogli lutati i čeprkati. Imali smo pristup i jednom vrtu s kupusom. Oh, kako je bio zelen! Ne mogu zamisliti ništa ljepše.” – “Ali jedna glavica kupusa je ista kao i druga”, reče lastavica, “a pored toga, ovdje je često rako rđavo vrijeme!” – “O, na to smo se već navikli!” reče kokoš. “Uostalom, i ovdje kod nas može biti vrlo toplo. Usto, ovdje ne žive otrovne životinje kao u onim zemljama, i kod nas nema razbojnika. Može biti zlikovac samo onaj koji našu zemlju ne smatra najljepšom od sviju! Taj zaista ne zaslužuje da ovdje živi!” Plačući, prekine kokoš svoj govor i nastavi grcajući: “I ja sam putovala! Jednom sam se u jednoj košari vozila preko dvanaest milja daleko! Putovanje ne pruža nikakvo zadovoljstvo.”

***

Ni sama ne znam što sam ovim htjela poručiti; kokoš će ionako tumačiti ovaj citat na jedan, lastavica na drugi način, nije ni bitno. Slušajte poslijepodnevni Medley u petak u 15h, bit će manje priče o životinjama, a više o kulturi i događanjima u gradu, obećavam!