KLFM

KUPEK 280, Milenko Bodirogić: “Po šumama i gorama”

I možda će sve zvučati kao da ništa više nema smisla jer gradovi jesu okupirani, i kako autor kaže, postali su jazbine, sela umiru, ali te šume i gore, ili neke druge šume i gore danas postaju srce neke nove borbe, borbe za rijeke, za planine, za šume, za zrak/vazduh. I tu su svi isti. Svi jednako ugroženi – od Vardara pa do Triglava, pa i šire. 

Čitajte roman „Po šumama i gorama“. Čitajte ga kako bi našli svoju ključnu rečenicu, svoj ključni pasus koji će vam objasniti suštinu priče, suštinu čovjekovog sjećanja na ovom ratom poharanom Balkanom.

Moje ključne su: „I potom, kazao je Rajić, kad bi ispratio Salka Ćorkana u smrt, pod majskim suncem ponavljao bi onu poslednju rečenicu, jednu od najlepših ispisanih na ovom našem jeziku. A na zidu je i dalje ležalo kratko i nepomično Ćorkanovo telo, smireno i izbavljeno, oslobođeno zauvek najvećeg od svih zala ljudskih: ponovnog buđenja.“

Salko je bugojanski kopilan, omražen zbog svog podrijetla, svog života, svog duha, a Rajić, Rajić je naš vodič, hodočasnik revolucije duboko povezan sa Salkom jer i Rajić je „bastard“, bastard jezika, bastard podrijetla…

A postao je to onda kad je revolucija u potounosti izgubila svoj sjaj, kad se je dodatno umuljali u blato, polili još katranom i perjem i kao takvoj joj ni sudili nisu, no su je vješali baš kao što vješaju i dan danas njene sljedbenike.

Rajić je jedan od njih. On je jedan od obješenih, onih živih mrtvaca sa sjećanjem i enciklopedijskim znanjem o prvim partizanskim pokretima „po šumama i gorama“ po kojima se kreću u romanu. On je vodič, hodač i hodočasnik revolucije koji nas vodi ka vrhovima „šuma i gora“ ali i ka propasti države 50 godina poslije. I ne samo to, vodi nas ka pravoj okupaciji, onoj na koju smo potiho pristali bez trunke ispaljenog metka o čemu u romanu najbolje svjedoči Oskar Danon, partizan, skladatelj, dirigent, Sarajlija…

Čovjek koji nije morao ići u „šume i gore“ te 1941. godine, iako je bio jevrejskoj podrijetla. Mogao je sa porodicom da izbjegne u Italiju, pa zatim i SAD. Mogao je da stavi traku sa Davidovom zvijezdom i čeka. Ali nije. Oskar je zajedno sa još 278 sarajevskih komunista, od čega 50 žena, među kojima i domaćice, odlučio da se bori jer tad ti gradovi jesu bili okupirani, ali daleko od toga da su bili savladani.

Sa svojih 90 godina Danon je sagledao svoju 1941. i onu 1991, što opisuje i Bodirogić:

„U toj sveopštoj rezignaciji devedesetogodišnjeg Danona, u traženju utehe u muzici, jer ništa drugo nije preostalo, dok posmatra Prvić, sluteći iza njega Rab, Grgur i Goli Otok, njemu je, Rajiću, kazao je bitan datum na koji Danon počinje pisanje svojih uspomena – 22. jun, dan kada je Treći rajh ušao u Sovjetski Savez. I Danon se toga seća, ali samo toga. Ali, zar nije, kazao je Rajić, početak pisanja 22. jun zapravo duboki povratak u mladost, u 22. jun ’41. U Sarajevu, povratak zapretenoj iskri smisla kad su svi oni gradovi kojih se sada odriče, iako okupirani, još uvek bili njegovi, kad se, za njih, najzad moglo boriti. „

A riječi Danona, koje stoje u uvodu knjige i koje je izrekao tog 22. juna 2003. Na Baški, na otoku Krku, su slijedeće:

„Sarajevo nije više ono moje, ni Beograd, ni Zagreb…“

I možda će sve zvučati kao da ništa više nema smisla jer gradovi jesu okupirani, i kako autor kaže, postali su jazbine, sela umiru, ali te šume i gore, ili neke druge šume i gore danas postaju srce neke nove borbe, borbe za rijeke, za planine, za šume, za zrak/vazduh. I tu su svi isti. Svi jednako ugroženi – od Vardara pa do Triglava.

Sve ovo i mnogo više od toga možete poslušati u 280. KUPEK-u u kom je gost upravo Milenko Bodirogić.

Slušamo se od 23 h, a ako se mimoiđemo, već od utorka KUPEK možete naći na mixcloud kanalu.

Smrt fašizmu i ne zaboravite, KUPEK-u će u vremenu koje nam dolazi itekako biti potrebna vaša podrška, stoga #supportKUPEK

www.patreon.com/KUPEK

PayPal: dejan.kozul@gmail.co