In Memoriam: Kurt Cobain (05.04.1994. – 05.04.2014.)
O smrti se nema ništa pametno niti lijepo kazati. Pa niti o obljetnici nečije smrti, pogotovo ako cijenite tu osobu. Zato danas, na dvadesetogodišnjicu vlastitim izborom odrađenog odlaska Kurta Cobaina mislite o nečem drugom, primjerice o onome što je taj čovjek ostavio iza sebe. Malo po malo ćete shvatiti kako je vezivanje uz predefinirani glazbeni trend koji je tada harao Seattleom i okolicom besmisleno, jer su Kurtovi uzori pripadali mnogo šarolikijoj sceni. Uglavnom, prije ‘independent & experimental’ nego ‘grunge’!
Stiže, eto, dvadesetogodišnjica jednog tragičnog događaja koji je na najgori mogući način prekinuo blistavu karijeru Kurta Cobaina, poprilično neshvaćenog glazbenika koji je u kratkom vremenu ostavio zavidan opus, a da mu je sudbina bila sklona, danas bi vjerojatno dijelio mjesta s najvećim živućim glazbenim legendama.
O smrti, pogotovo nasilnoj (i još ako je posljedica osobnog izbora), nema se mnogo toga pametno kazati. Stoga bi ovaj kratki nekrolog bilo bolje popuniti s nekoliko činjenica koje nisu baš toliko poznate, no itekako su nužne kako bi novodolazeće generacije stekle ispravnu sliku o liku i djelu voljenog pokojnika.
U prvom redu – Nirvana nije bila tipičan ‘grunge’ sastav, ukoliko je uopće Kurtovo stvaralaštvo moguće vezivati uz taj pojam. Postoje neke sličnosti, no nisu posljedica neke svjesne namjere. To što je bend djelovao na sjeverozapadu Sjedinjenih država, u isto vrijeme kada i ona imena koja se lako mogu strpati u grunge ladicu, stvar je slučajnosti, poklapanja prostornih i vremenskih parametara. Dok su tipični grunge bendovi polazili od naslijeđa europskog blues/hard rocka uz određene primjese hardocore punka, Kurt je svoju viziju gradio na raznovrsnijem, slikovitijem naslijeđu.
Korijeni Nirvane tako prizivaju Sonic Youth, Sex Pistolse, Swanse, Vaselinese, Beat Happening, REM, Mazzy Star, Black Flag, Half Japanese, Sebadoh, Daniela Johnstona, Pixiese, Butthole Surferse, The Clash, Gang of Four, Lou Reeda i brojne druge autore, odnosno sastave koji, priznajte, imaju nešto širu viziju od onog siromašnog, strogim blues kanonima ograničenog britanskog hard rocka prve polovice sedamdesetih. Štoviše, zadnjih mjeseci života je svoj kreativni kompas usmjerio prema znatno mekšem, folkističnijem izričaju (njujorški Unnpluged je tek jedan od pokazatelja takvog izbora), a i njegova izjava o mogućoj suradnji s Michaelom Stipeom dovoljno govori. Ovo je itekako važno, jer se ostatak lokalne scene država Oregon i Washington prije dvadesetak godina uglavnom pozivao na Led Zeppelin, Black Sabbath i slične. Takvim su izborom, uostalom, i osigurali svoje ‘mjesto’ u povijesti, a povijest zaboravlja šarlatane!
Najveća stvar koju jedan štovatelj Kurtove glazbe može napraviti jest razbiti tu nametnutu sliku, te početi promatrati njegovu ostavštinu u širem spektru.
I to bi bilo to. Nema potrebe cmizdriti nad ‘prolivenim mlijekom’, niti analizirati uzroke jednog tako rigidnog poteza, a pogtovo ne teoretizirati o nekakvim zavjerama. Tek ono očito i svima jasno: Kurt se odlučio na taj nepovratni korak zbog vlastite hipersenzibilnosti, te paklenog kola heroinske ovisnosti koja – budimo iskreni – nije posljedica nikakvog rockerskog hedonizma, već pokušaj ublaživanja užasnih stomačnih tegoba (ukoliko niste imali problema s gastritisom, budite sretni i šutite)! Sasvim slučajno je postao dijelom tog nesretnog ‘kluba 27’, no kad je već tu, nemoguće je, a možda i bespredmetno pokušavati zaustaviti širenje mita koji je već podebelo uhvatio korijenje.
Da su kojim slučajem tog petog travnja 1994. zvijezde bile drugačije posložene, danas bi svjetska glazbena scena izgledala poprilično drugačije. No, što je, tu je. Preostaje nam odati počast ovom velikanu, a KLFM će u nadolazećim danima to na svoj način i napraviti!
Za kraj; ono najvažnije:
Hate, hate your enemies
Save, save your friends
Find, find your place
Speak, speak the truth!
Vjeran Stojanac/KLFM
