Fred Bongusto / Lunedi (1979)
Fred Bongusto, jedan od kraljeva stila, splendor talijanske scene 70-tih i 80-tih u jednom od svojih nezaboravnih albuma.
DUSTY SPRINGFIELD / Dusty in Memphis (1969)
“Can’t I cry a little bit?
There’s nobody to notice it”
Naplakala se dok ga je snimila. Kao i dobar dio ljudi oko nje. Dovršen je 1969. u New Yorku i nakon mlake reakcije i publike i kritike vjerojatno nitko, a najmanje Dusty, nije mogao pretpostaviti da će se to s vremenom itekako promijeniti.
Glavni producent Jerry Wexler izjavio je prije petnaestak godina u dokumentarcu radija BBC 2 o Dusty in Memphis da mu je njegov kasniji uspjeh jedna od najdražih stvari u životu. Kao i meni ta izgrebana ploča sa šufita.
Tracklist:
- Just a Little Lovin’ 2:18
- So Much Love 3:31
- Son of a Preacher Man 2:27
- I Don’t Want to Hear It Anymore 3:11
- Don’t Forget About Me 2:52
- Breakfast in Bed 2:57
- Just One Smile 2:42
- The Windmills of Your Mind 3:51
- In the Land of Make Believe 2:32
- No Easy Way Down 3:11
- I Can’t Make It Alone 3:57
autor: Maja Gomojić, 02/06/2022
Vezane objave
Arhiva
DAVID BYRNE / Rei Momo (1989.)
Moraš bit do kraja besraman i hrabar za ovakav album. Raspustio si najbolji bend svih vremena i kao rođeni škot, rastao u kanadi i stasao u NY, ideš snimat latino album. I to kakav.
KING CRIMSON / Discipline (Polydor, 1981.)
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
CRIME & THE CITY SOLUTION / Just South of Heaven & Room of Lights (1985./1986.)
Sredinom osamdesetih, Crime and the City Solution su bili skupina međunarodnih glazbenih apatrida, svojevrsni očajnici koji su svoj osobni bol uobličili u vidu vanvremenskih stihova i melodija. Kritika je njihovo stvaralaštvo odmah postavila u širi okvir post punka, kiteći ga katkad onim već sažvakanim pojmom art punka, no takvi epiteti ne govore mnogo o tadašnjem zvuku ovog jedinstvenog sastava. Isti onaj bijeli, egzistencijalističkim mrakom nijansirani blues koji je sudbinski označio oproštajne uratke The Birthday Partyja, te rana ostvarenja Nicka Cavea and the Bad Seedsa prisutan je i ovdje, no u bitno fluidnijoj i razrađenijoj formi, koja oscilira između tišine i artikulirane kakofonije.
