Priča je to o grupi izbjeglica iz Sirije koji su imali tu sreću da prežive put do Berlina i da u njemu ostanu. Njihova želja da ispričaju sve šta im se tim putem dešavalo naišla je na plodno tlo upravo kod Dušana, dovoljno senzibiliziranog za tu temu. Upregnuo je svoja znanja i saznanja i napravio neobičan film o ljudskim sudbinama. A Igor? Igor Drljača nije bio te sreće da iz Sarajeva ode prije nego se zapucalo i prije nego je započela najduža opsada jednog grada u istoriji. Nije bio ni te sreće, kad je već izašao iz Sarajeva, da se upravo u Njemačkoj skrasi. Možda bi tada neko o njemu uradio film, kakav je danas Dušan uradio o Ahmadu. Piše i slika: Dejan Kožul Bio je još jedan Beldocs, festival, kako mu ime kaže, dokumentaraca raznih fela i formata. Bio i prošao pored nas poput brzog voza, a da nismo stigli ni da razmislimo šta nas je snašlo. Ipak, kako je KUPEK postavljen na časnu listu medijskih sponzora, koliko god taj epitet ne zaslužili, na neki način ćemo se ipak odužiti ekipi što nam je omogućila da pogledamo poneki filmić i da porazgovaramo sa ponekim od autora. Za početak to će biti Dušan Solomun i Igor Drljača, dva autora, koji jesu, štono vele “naše gore list”, a koji su sa svojim filmovima bili gosti ovogodišnjeg festivala. Bilo je i brojnih drugih ali ova dvojica se sa svojim filmovima duboko dotiču tema koje su nama bitne i bliske. Dušan Solomun je Beograđanin sa berlinskom adresom gdje je otišao još početkom devedesetih godina i odakle se nije ni vraćao. Osim, ovako, ponekad. A i što bi? Država i grad u kojima je rođen i u kojima je živio su se raspadali na najgori mogući način i svaka adresa u tim trenucima bila je bolja od neke u Jugoslaviji. Sama ta činjenica mnogima od nas koji su izmješteni iz svojih sredina dala je određenu širinu i neprekidnu želju da preispitujemo i da osjećamo dublje i saosjećamo sa onima koji prolaze kroz slične, pa čak i gore traume. Tako je i sa Dušanom koji je na Beldocs došao sa svojim filmom “Deca proleća” koji je premijerno prikazan upravo u Beogradu. Priča je to o grupi izbjeglica iz Sirije koji su imali tu sreću da prežive put do Berlina i da u njemu ostanu. Njihova želja da ispričaju sve šta im se tim putem dešavalo naišla je na plodno tlo upravo kod Dušana, dovoljno senzibiliziranog za tu temu. Upregnuo je svoja znanja i saznanja i napravio neobičan film o ljudskim sudbinama. A Igor? Igor Drljača nije bio te sreće da iz Sarajeva ode prije nego se zapucalo i prije nego je započela najduža opsada jednog grada u istoriji. Nije bio ni te sreće, kad je već izašao iz Sarajeva, da se upravo u Njemačkoj skrasi. Možda bi tada neko o njemu uradio film, kakav je danas Dušan uradio o Ahmadu. Da se to desilo možda danas ne bi imali Igora i samog kao autora i gosta KUPEK-a. Iako živi u dalekoj i hladnoj Kanadi Igor je ipak jednim svojim dijelom ipak ostao u Bosni i Hercegovini. Na razne načine. Bavio se životom zemljaka mu u samoj Kanadi, kako su se snašli u novim uslovima, te kako se snalaze između svoja dva života. A film “Kameni govornici”, sa kojim je došao na Beldocs u potpunosti je smješten u Bosnu i Hercegovinu i u potpunosti ukazuje na besmisao nacionalnih podijela u istoj. Četiri grada, sa četiri različite priče, ali jednom željom. Željom da iz ničega izvuku određenu dobit. Međugorje sa svojom Gospom, Visoko sa Piramidama, Višegrad sa Drinom i nakaradnim Andrićgradom gradovi su u kojima se prepliće bizarni turizam sa nacionalnim bićem, a Tuzla… Tuzla je također dio ove priče i ona odskače po tome što ne pristaje da se svrstava i nacionalni tor, a svoju posebnost, naročitu onu antifašističku pakira u proizvod koji, uz slana jezera, može biti primamljiv. Filmove potražite kod vašeg dilera istima, a razgovor sa Dušanom i Igorom možete ispratiti u 240. KUPEK-u od 23 h. A, ako vas premijerna saslušavanja ne zanimaju uvijek nas možete naći na KUPEK mixcloud kanalu.
