Kako zvuči ponoć u savršenom svijetu? Kao soundtrack kazališta sjena. Znate već onu etiketu soundtracka nepostojećeg filma koja zaudara s razlogom: stalno se koristi jer dobro opisuje stanje stvari. Poslušate li „Changeling / Transmission 1“, „What Does Your Soul Look Like (Part 4)“ ili „Midnight in a Perfect World“, slušat ćete filmove, svaki nastao po svojem scenariju, s općenitom namjerom stvaranja atmosfere. U svojim najboljim trenucima, „Endtroducing…..“ se zapravo igra sa sjenama čitavog svemira glazbenog nasljeđa, tehnikom tako tipičnom za – upotrijebimo ovdje prigodnu filmsku paralelu – tarantinovske devedesete, kolažem (post)postmoderne svojstvenim 1996. godini.
DJ Shadow, Amerikanac europskog stila i slave, puppet master i majstor gramofona koji je sempliranje, temeljnu tehniku hip hopa, pretvorio u zasebni žanr autorske sempladelije, uspješno se uhvatio za vagone vlaka britanskog trip hopa. „Endtroducing…..“ je objavio engleski Mo’ Wax, diskografski pothvat Jamesa Lavellea (UNCLE). Album je zapravo razglednica koja spaja dva kontinenta, autentičnost američkog zvuka s dubokim naklonom ka novoj europskoj slo-mo breakbeat elektronici sredine devedesetih. Iako zvuči potpuno „organski“, „Endtroducing…..“ se opet savršeno uklopio u scenu tzv. inteligentne plesne glazbe, rejvanje za one koji preferiraju kanabis umjesto ecstasyja, a najdraži party im je onaj na fotelji u dnevnoj sobi.
„Endtroducing…..“ je puzla složena bez grešaka, ogroman broj individualnih komadića u koitusu stvaranja jedne potpuno nove cjeline; glavna radnja odvija se na čvrstim nogama beatova masnijih od noćnog bureka. Svašta ovdje kopulira – jazz s funkom, psihodelija sa soulom, hip hop s rockom – a iz te orgije s najviše zadovoljstva dolazi iz crate digginga, starog zanata kopanja po skrivenim i zaboravljenim zvukovima u prodavaonici ploča, arheološkog pothvata lova za komadićima povijesti zrelim za suvremenu prenamjenu. „Endtroducing…..“ je vrhunac zanata; instrumentali široke emocionalne mreže u kojoj se u ulozi pauka i uhvaćenih mušica izmjenjuju slušatelj i inovativna zvučna putovanja za kasnonoćni život sa sjenama.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Iako krajnje podcjenjeni, Thin White Rope su ostavili dubok trag na glazbenoj sceni, što se najbolje vidi u činjenici da je njihova valorizacija uslijedila tek nakon prestanka djelovanja. Jednostavno, bili su stoner prije stonera, desert rock prije Giant Sanda i Calexica, grunge prije grungea, alter country prije no što je zaživio termin ‘No Depression’. Njihov je silovit, mračan i agresivan zvuk uz nadrealne stihove Guy Kysera stvorio jednu snovidnu pustinjsku domenu u kojoj se poput dana i noći izmjenjuju slike ekstaze i užasa. Album ‘Sack Full of Silver’ možda ponajbolje opisuje rečeno!
Priča iza ovog albuma je kako je David Longstreth pokušao reinterpretirati omiljeni album Black Flag, “Damaged” pokušavajući ga se prisjetiti nakon što ga nije čuo 15 godina. Kao.
