KLFM

DAVID BOWIE / Low (1977.)

David Bowie je u više navrata izjavio da voli vlakove jer pružaju udobnost putovanja uparenu sa mogućmošću promatranja vizura krajolika i gradova koji promiču pred očima putnika. Vlakovi uistinu posjeduju tu neku romantičnu crtu koju tek pojedinci zaljubljeni u njih mogu istinski pojmiti, što putovanja njima čini još posebnijim doživljajima. Ujednačeni klopot kotača, usputne postaje na kojima zadržavanja ne traju dulje od dvadesetak minuta što je opet dovoljno da se baci barem letimični pogled na ulice tik do stanične zgrade te tako osjeti duh dotičnog mjesta, apatična izolacija odjeljaka koja se gubi u zamalo hotelskoj atmosferi vagon restorana, sve je to dio specifičnog ambijenta kakvog nudi putovanje željeznicom.

Ipak, Bowie je imao dobar razlog da kopnene relacije odrađuje autobusom ili vlakom, a one prekomorske brodom – užasno se bojao letenja te je rijetko pristajao do određene destinacije stići zrakoplovom!

I won’t fly because I’ve had a premonition I’ll be killed in a plane crash if I do. If nothing happens by 1976 I’ll start to fly again.

Ipak, taj se strah pokazao zaslužnim elementom u Davidovom kreativnom procesu, što jasno možete isčitati iz redaka koji slijede.

Sredinom sedamdesetih, Bowie je dvaput posjetio Warszawu – istina, na kratko i u oba slučaja tek posljedično, zbog zadržavanja vlaka na postaji. Prvi se put to zbilo u proljeće 1973., tijekom nejegova putovanja u tadašnji SSSR. Vlak je iz ‘rutinskih razloga’ (provjera putovnica) na postaji stajao nekih četrdesetak minuta, što je Davidu, tada još utjelovljenom u liku Ziggyja Stardusta omogućilo da upije dio varšavskog fluida, makar tek promatranjem grada kroz zamagljena okna vagonskih prozora.

No, zato mu je početkom 1976. slučajno omogućen bitno dulji boravak u turobnom socrealističkom ambijentu u okolini postaje Warszawa Gdańska, gdje je vlak zbog tehničkih problema bio primoran ostati nekoliko sati. Bowie, sada već u zadnjim momentima inkarnacije Thin White Dukea (kojega će uskoro upokojiti) se u pratnji Iggyja Popa prošetao tim dijelom grada. Kakav su dojam na njega ostavili ugaženi snijeg, smog, sivo nebo i monolitne stambene novogradnje čije su otužne fasade skrivale internu priču o obročnim isporukama struje i liftovima koji ne rade, može se tek pretpostavljati. Ipak, za manje će od godine dana ovaj ambijent biti pretočen u instrumentalnu skladbu Warszawa, kompoziciju koja velikom broju Davidovih štovatelja predstavlja sinonim za album Low.

Sredinom te iste 1976., Bowie donosi odluku o prelociranju u Europu, kako bi se prvom redu riješio kokainske ovisnosti, ali i zbog novog kreativnog impulsa koji je bio prijeko potreban – zasićenje Amerikom je počelo naplaćivati svoj danak. Nekoliko je tjedana rudimentarnih radova na novom materijalu u dvorcu Château d’Hérouville u blizini Parisa bilo tek zagrijavanje, privikavanje na zamalo zaboravljeni ambijent Davidovog matičnog ‘starog kontinenta’. Puni će smisao biti ostvaren nadolazećim prelociranjem u zapadni dio podjeljenog Berlina, grada koji je u to vrijeme na specifičan način u svoja njedra privlačio posrnule zvijezde iz međunarodnog glazbenog podzemlja.

Rezultat ovih sessiona jest album Low, nazvan tako zbog općeg Bowiejevog stanja u vrijeme njegovog nastajanja. Objavljen je 14. siječnja 1977., poprilično zbunivši Davidove štovatelje, čak i one navikle na njegove kameleonske metamorfoze. Atmosfera ovog djela u bitnoj je mjeri depresivna ili barem ukazuje na prolazak kroz trenutnu krizu i pokušaj traženja izlaza. Iako zvučna slika barem jednim dijelom ima svoje uporište u naslijeđu albuma Station To Station (odnosno u istoimenoj skladbi), najveći je broj priloženih kompozicija rezultat studijskog eksperimentiranja, kao i fragmenata nikad iskorištenog instrumentalnog materijala koji je Bowie godinu dana ranije skladao za potrebe soundtracka filma The Man Who Fell To Earth redatelja Nicholasa Roega, u kojemu je odigrao glavnu ulogu neprilagođenog aliena. Nedvojben je i utjecaj njemačke krautrock scene (Neu!, Can, pa u širem smislu i Kraftwerk), kao i minimalističkog albuma Discreet Music Briana Enoa.

Low je konceptualno strogo podijeljen na dvije strane; vokalnu i instrumentalnu. Iako su, nazovimo ih tako, klasične art-pop skladbe sa prve strane vidljiv pomak kako u skladateljskom, aranžerskom i izvođačkom, tako i produkcijskom smislu (Breaking Glass, What In The World, Always Crashing In The Same Car, Sound & Vision…), upravo je onaj ‘istrumentalni’ dio jasan egzemplar ostvarenog napretka.

Ulaz u zgradu u ulici Hauptstraβe 155 u berlinskom Schönebergu, te pripadni haustor sa karakterističnim grafitom. Na toj je adresi Bowie živio između 1976. i 1979., u vrijeme nastajanja albuma ‘Low’, ‘Heroes’ i ‘Lodger’ (foto: Ana Dajić).

Naravno, govoreći o tim skladbama – Warszawa, Art Decade, Weeping Wall, Subterranenas, te u naknadnim izdanjima pridodanima Some Are i All Saints, nemoguće je izbjeći spominjanje dvoje Bowiejevih u to vrijeme ključnih suradnika; ‘kućnog’ producenta Tonyja Viscontija te Briana Enoa. Doprinos ovog potonjeg je posebno vidljiv u skladbi Warszawa, koju se bez dvojbe može nazvati stožernom osi albuma. Bowie je već dovoljno mračan i atmosferičan Enoov instrumentalni predložak dodatno obojio prijetećim, ukletim tonovima dodavši kratku ali upečatljivu vokalnu dionicu otpjevanu na samo za tu svrhu kreiranom jeziku. Postoje indicije kako je David tijekom jednog od dva spomenuta boravka u Warszawi kupio vinil sa napjevima – tumačenja se ovdje razilaze, jer je po nekima riječ o dječjem zboru iz neimenovanog kutka bivše nam države, dok drugi tvrde da se radi o narodnim pjesmama šleskih Slavena. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od sablasnijih vokalnih dionica u povijesti popularne glazbe:

Sula vie dilejo
Solo vie milejo

Cheli venco deho
Cheli venco deho

Malio
Helibo seyoman
Cheli venco raero
Malio, malio…

Značenje? Smisao? Pojedinci tu nalaze elemente Esperanta, drugi pak tvrde kako je riječ tek o pokušaju parodiranja melodičnosti slavenskih jezika. Istinu nikad nećemo doznati, no činjenica je da je ovaj vokalni upliv ne samo oplemenio dotičnu skladbu i čitav koncept, već i dodatno naglasio veo misterije koji se i danas, nakon četrdeset godina obvija oko albuma Low.

Moglo bi se razglabati i o drugim utjecajima, posebice onima koji referiraju na Davidove omiljene pisce. William S. Burroughs je nedvojben, ne samo po vidljivom tematskom uplivu već i po metodi rada (mada će cut-up tehnika do punog izražaja doći u fokus na idućem projektu, albumu Heroes objavljenom nekih desetak mjeseci kasnije). Bowiejeva fascinacija predapokaliptičkom distopijskom slikom koja prožima uratke J.G. Ballarda uočljiva je još na ranijim ostvarenjima (The Man Who Sold The World, The Rise And Fall Of Ziggy Stardust…, Diamond Dogs), a na albumu Low se pažljivim razmatranjem može isčitati iz mnogo više elemenata nego što nam nametljivo nudi skladba Always Crashing In The Same Car. Očito je i da je naziv Subteranneans jasna posveta Jacku Kerouacu, koliko god njegovo spominjanje u kontekstu ovog ostvarenja zvuči nametnuto, čak i nakalemljeno.

Pred vama je album koji je otvorio jednu vrhunsku ‘trilogiju’, album koji je ne samo tehničkim dosjetkama (poput Viscontijevog propuštanja zvuka snare bubnja kroz harmonajzer) već i kompletnom produkcijom i izvedbom definirao nadolazeći sintetički zvuk osamdesetih, album koji je striktno podjeljen na dvije hemisfere mada i dalje cjelovit poput grada u kojemu je zaokruženo njegovo rođenje! A čitav se taj trud koji je na koncu rezultirao remek djelom može svesti tek na tri slova koja sugeriraju potištenost, izolaciju, preispitivanje, ali i kreativnost kao jedini mogući izlaz – Low!

 

David Bowie: Low (1977.)

01 Speed Of Life   2:46
02 Breaking Glass   1:51
03 What In The World   2:23
04 Sound & Vision   3:03
05 Always Crashing In The Same Car   3:29
06 Be My Wife   2:55
07 A New Career In A New Town   2:51
08 Warszawa   6:20
09 Art Decade   3:43
10 Weeping Wall   3:26
11 Subterraneans   5:39
12 Some Are   3:24
13 All Saints   3:35