KLFM

Borghesia

 

Borghesia, kultni slovenski electro rock sastav nastupio je 20. studenog u splitskom klubu Kocka na poziv udruženih snaga IKS Festivala i Nema labavo festivala, te u sklopu njihove koncertne turneje, na kojoj promoviraju svoj novi, povratnički album “And Man Created God”. Iskoristili smo tu priliku kako bi porazgovarali s Darijom Seravalom i Aldom Ivančićem, idejnim začetnicima ovog iznimnog projekta!

Borghesia (foto: Jože Svetičič)

• Nakon dva desetljeća, Borghesia je iznova na sceni. Iako taj povratak nije bio iznenadan, pošto ste 2009. objavili kompilaciju 20th Century, a 2012. najavili rad na novom projektu, objava albuma And Man created God te pripadna turneja su izazvali popriličnu buru. Zašto, dakle, Borghesia opet kreće u napad?

U tom prošlom razdoblju smo imali priliku sazrijevati i kao glazbenici i kao ljudi i nakupilo se je raznovrstno iskustvo. Prije svega je na vidjelo izašlo razočaranje nad kapitalizmom i demokracijom kao najboljima od svih mogućih slabih sistema. Jednostavno više ne vjerujemo u kapitalizam i demokraciju, ne vjerujemo u samouravnavajuče zakone tržišta jer sve što viđamo zadnjih godina govori suprotno. Za razliku od socijaldemokratskog razdoblja Zapada, sada sve jasnije izlazi na vidjelo sistem koji brine samo još za bogate i to prije svega za financijski kapital. Siromašni su prepušteni vlastitom snalaženju i institucijama milosrđa. U tom projektu skupa sudjeluju i ljevica i desnica, nema nikakve bitne razlike, samo kozmetične. I što je najgore, kaže da svi koji na vlast dođu, ne mogu djelovati drukčije, pogledajte Siryzu u Grčkoj: bili su nada otpora koji se u nekoliko dana raspršio u vjetru straha. Grci su rađe izabrali ropstvo nego strah od neizvjesnosti. Odbili su biti oruđe revolucije, a mogli su ponovno postati svjetionik za sve nas na Zapadu. No moramo biti iskreni i reći, da se dandanas revolucija mora izboriti na svjetskoj pozornici. Moramo izumiti nove načine organizacije društva, koje neće stvarati takve ogromne razlike između bogatih i siromašnih, okradenih, između moćnika i nemoćnih, bespravnih. Moramo izumiti organizaciju društva koja nam neće privatizirati prirodne resurse i uništavati Zemlju.

Dok nam je lakše robovati nego pružati otpor, ništa se neće promijeniti. Ali prošla su vremena kad su nam bogati davali mrvice za božji mir, kraj je pozlaćenih okova. Došlo je vrijeme otvorenog terora kapitala koji ne želi više dati ništa, jer mu ni previše nije dovoljno. Logika kapitala je da teži smanjivanju troškova da bi profit bio veći. I na putu ka tom cilju mu više ne stoje niti komunistična niti socijaldemokratska svijest i vlast. Dolazi nam doba ratova, vrijeme stalnog izvanrednog stanja, terora nad svima zbog borbe nad terorom i u tom ratu nema nevinih: svi smo krivi. Mi smo dio svijeta, koji je na čelu sa SAD pokrenuo sva ta teroristična gibanja, gurnuo cijele dijelove svijeta u građanske ratove (koji su ugodniji za biznis od stabilnih država koje mogu postaviti cijene za svoje sirovine i proizvode), mi smo ti koji smo bili potkupljeni potrošačkim društvom da ne bi vidjeli bijedu trećeg svijeta ili da barem ništa ne učinimo.

Možda će nas tek neskriveni totalitarizam kapitalizma u stilu Kine prisiliti da izumimo nove načina otpora i opstanka. Svijetli primjer su Kurdi iz Rojave, na sjeveru Sirije. Svi su protiv njih i zato su se organizirali autonomistično, samoupravno, u njihovim redovima su svi jednakopravni bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol, što je na bliskom istoku radikalna iznimka. Bojim se da će ih u trenutku kad ne budu potrebni za borbu protiv Islamske države, velike sile (zajedno sa svojim pijunima) sravnati sa zemljom. Ima i puno manjih autonomističnih priča poput poduzeća u vlasništvu radnika, zadruge i sličnih projekata. Na kraju krajeva svaki se život može oduprijeti konformizmu, svatko može biti u službi revolucije. „Moj život je moja poruka“, rekao je Ghandy. Svaki čovjek, koji se etično ponaša i bori za ljudsku emancipaciju je oruđe revolucije. Nije stvar samo u velikim idealima, isto tako je bitno kako se ponašaš do svojih najbližih, do suradnika, do sunarodnjaka i onih koji to nisu, do onih koji su drukčiji …

• Na skladbama s posljednjeg albuma su jasno vidljiva dva odmaka. Prvi se odnosi na prebacivanje tematskog težišta s lokalnog na globalno, dok je drugi odmak vidljiv u poprilično ‘mekšem’ glazbenom pristupu, posebice ako ga usporedimo s nekadašnjim izraženim EBM zvukom karakterističnim za Borghesiu. Što je po vašem mišljenju uvjetovalo takve odmake?

Prije svega nam se čini da se sadašnja EBM scena ne miče iz nekih čvrsto zacrtanih okvira što nama nikako ne odgovara i sa čime se sada više nismo mogli identificirati, na njoj nismo našli ništa inspirativnog. Nije nam ni u osamdesetima odgovaralo da bi slijedili neke čvrste okvire, što svatko koji nas je tada slušao zna i tu se ništa nije promijenilo. Na novom albumu imamo pjesme poput 194 i Too much is not enough koje su možda „tvrđe“ od bilo čega što je Borghesia proizvela do sada, na drugoj strani smo proizveli „mekani“ Kaufen macht frei – buy baby buy koji je očito parodija na supermarketovski zvuk današnjice. C’est la guerre je po trećoj strani pjesma koja bi, što se teksta tiče, mogla biti pankerska ali trash, pa je napravljena kao „pop“ pjesma. Mislim da se to desilo zbog želje da ljudi pjevaju „I am Nobody“ i „The tool of revolution i just wanna be“. Kad urlaš, teško da može s tobom tko pjevati.

Prije svega je glazbeni materijal, kojeg smo prikupili tokom rada, taj koji je opredijelio tok događanja, jer nam je smisao rađenja glazbe baš u slijeđenju a ne silovanju materijala. U svakoj fazi izrade, materijal mora sjesti na svoje mjesto, prije nego što se krene dalje. A kriterij je jedan i jedini: vlastiti užitak. Da ne bude nesporazuma; užitak i ugoda nisu jedno i isto, užitak može biti i veoma neugodan, no on teče po svojem najlakšem, najkraćem, utvrđenom putu. Da materijal steče, ponekad treba uraditi svašta, katkad sjedne odmah, katkad traje, a najslađe su ideje iz pogreške J.

• Nastup u splitskom klubu Kocka je publici predočio jedan sasvim drugačiji scenski koncept. Elektronički je zvuk dobrim dijelom zamijenjen gitarskim, a takve su promjene zahvatile i skladbe iz ‘klasične faze’, primjerice Tako mladi, ili Goli, uniformirani, mrtvi. Smatrate li da je takav, kažimo uvjetno, rockerskiji pristup prikladniji za ispoljavnje bunta i neslaganja s globalnopolitičkom situacjom?

Vaša izjava bi vrijedila za koncerte koje smo imali prošle godine kad nismo imali nikakve sintetizatore ili ritam mašine, već smo djelovali u sastavu Jaka Berger na bubnjevima, Jelena Rusjan na basu i vokalu, Vitja Balžalorsky i Andraž Mazi na gitarama, Irena Tomažin i Dario Seraval na vokalima i Aldo Ivančić na mixu, dakle potpuno živi bend (Aldo i Dario su ostvarili snove iz razdoblja samog početka bendaJ). Ljetos su Jaka i Vitja napustili band, Aldo je otišao na bubnjeve, na mix je došao Jani Mujić i dodali smo sintetične zvukove, što nas je silom prilike vratilo na pozicije osamdesetih. Borghesia je sebe uvijek vidjela kao dio rock kulture i to se nije promijenilo. Ako malo preposlušate stare ploče, čuti čete na svim poznatijim pjesmama zvuk gitare. Na prvom koncertu Borghesie, 1983. godine na Novom rocku je bas svirao Jani Hace a gitaru Borut Kržišnik, zadnjih godina stare Borghesie je na koncertima bas svirao Nikola Sekulović a gitaru opet Borut, gitaru na Goli, uniformirani, mrtvi je u studiju odsvirao pokojni Chris Cavazza… Hočemo reći da Borghesia nikada nije bila ortodoksni synth band, da nam je uvijek na prvom mjestu bila pjesma i da smo uvijek sa velikim veseljem upotrebljavali razne stilove, zvukove, instrumente kao materijal a nikad kao smisao. Mislimo da je svaki instrument pogodan u borbi protiv globalnog totalitarističnog kapitalizma, sve je stvar pristupa instrumentu i glazbi.

Nastup Borghesie u klubu Kocka, 20. studenog 2015. (foto: Zdeslav Benzon)

• Uočljivo je i reduciranje, pa i potpuni izostanak nekih vizualnih komponenti na sceni, posebice video projekcija karakterističnih za Borghesiu s početka karijere. Takav pristup pomalo bode oči, posebice kad znamo da je Borghesia iznikla iz kazališne grupe FV 112/15. Jesam li u pravu ako pretpostavljam da ste eliminacijom dodatnih elemenata željeli skrenuti pažnju na samu glazbu, odnosno poruku koju nose vaši tekstovi?

Borghesia se uvijek ponašala pragmatično: cilj opravdava sredstvo. Počela je kao klasični rockerski band četvorice (bubnjevi, bas, gitara i vokal, kasnije još jedna gitara). Kad su grupu napustili dva gitarista i pjevačica, počela je upotrebljavati ritam mašinu, sintetizatore, kompjuter, bez neke velike ideologije analognog i digitalnog ali je ubrzo uočila prednosti takvog rada. Umjesto s novim glazbenicima udružila je snage sa vizualnim umjetnicima Nevenom Kordom i Zemirom Alejbegović, što je dobrano opredijelilo sliku Borghesie osamdesetih.

Sad kad se grupa obnavljala, nismo naišli na nikoga tko bi bio pripravljen kao član grupe raditi na vizualijama, nikako pa nismo htjeli na sceni vizualije koje bi samo ukrašavale, zato smo se odlučili da pozornost okrenemo glazbenicima koje osvjetljava majstor Igor Remeta (od prvog koncerta 2014 dalje).

• Pojedini kritičari uporno uspoređuju vaš album And Man created God s Laibachovim Spectre, tvrdeći kako oba uratka analiziraju slične probleme, karakteristične za novi milenij: neoliberalni kapitalizam, sve izraženiju dominaciju korporacija i banaka, pa i fenomen tzv. ‘zvižđača’, usamljenih svijetlih točki u suvremenom kaosu. Pretjeruju li možda s povlačenjem paralela između ta dva projekta, ili tu ipak ima nešto?

Pa s Laibachom nas veže isti grad, ista smo generacija, sličan nam je i glazbeni pedigre. Možda nas najviše razlikuje to što Laibach kao i cijeli NSK sebe vidi kao dio nacionalne kulture, to im je bitno (sa NSK državom su nacionalizam dobro izokrenuli), dok mi sebe vidimo kao dio marginalizirane subkulture koja se bori za svoje mjesto pod suncem i traži sumišljenike ne gledajući na naciju. O nacionalnom imamo neku predrasudu, možda čak i gadljivost, tuđa nam je bliskost po krvi i tlu. Bliži nam je rocker iz bilo kojeg dijela svijeta od susjeda koji sluša govedinu ili cajke.

• Ovo posljednje pitanje možda zvuči pomalo stereotipno, no bez odgovora na isto ovaj razgovor ne bi bio zaokružen. Zanima nas dakle kakvi su vaši planovi za budućnost. Je li album And Man created God tek jedan krik, svojevrsni ispušni ventil koji je oslobodio dva desetljeća prikrivanu kreativnost, ili ga možemo promatrati kao početak nove epohe u radu Borghesie?

To je pitanje na koje ni sami nemamo odgovora. Sad smo u fazi promoviranja novog albuma i dok to pošteno ne otprašimo nema smisla siliti u nove projekte, koliko god nam se rolali po glavama. Svi mi sudjelujemo u raznim projektima i ispušnih ventila imamo na pretek. U ovom trenutku nam je glavni cilj da „I čovjek je stvorio boga“ dopre do ušiju za koje je napravljen; te uši uistinu ne postoje same po sebi, moramo ih stvoriti i to je glavni izazov za Borghesiu 21. stoljeća.

Razgovarali: Nela Sisarić i Vjeran Stojanac